< Biblijsko pitanje iz Prve Solunjanima

P: U 1. Solunjanima 1, što znamo o gradu Soluniku?

O: Solun je bio "vruć" grad. Izvorno se zvao "Therma" zbog vrućih izvora u blizini grada. Zaljev se zove Termajski zaljev. Jedan od Aleksandra Velikog generala, Kasandar, oženio se Aleksandrovom polusestrom koja se zvala Tesalonika. U njenu čast sagradio je novi grad blizu Term. Tesalonika je imala veliku židovsku populaciju. Bio je to najveći grad u Makedoniji, s ukupnim stanovništvom od oko 200.000. (Za usporedbu, Korint je imao 650.000 stanovnika.)

Solun je bio vrlo neobičan jer je bio i rimski glavni grad Makedonije i slobodan grad kojim je upravljalo pet ili šest dužnosnika zvanih politarhi. Luka koristi taj izraz u Djelu apostolskom 17,6, a neki su dovodili u pitanje Lukinu točnost budući da taj izraz inače nije bio poznat. Međutim, arheolozi su od tada pronašli devetnaest natpisa koji koriste taj izraz u makedonskoj upravi.

P: U 1. Solunjanima, što je sažetak 1. Solunjanima?

O: Evo jednog pregleda.

1 Zahvaljujete li Bogu za njegov narod? Način, okolnost i uzrok

2-3 Prepoznavanje Pavlova služenja

2:1-16 Objašnjavanje njegova propovijedanja: kako ga je iznio i kako su ga oni primili

2:17-3:10 Objašnjenje njegove odsutnosti: njegova frustracija, trenutačni planovi i pohvale

3:11-13 Molitva za usmjerenje, ljubav i snagu

4-5 Poučavanje Božjeg naroda

4:1-12 Osobne upute: poboljšanje, seksualna čistoća i bratoljubav

4:13-5:11 Nada paruzije: mrtvi u Kristu i Dan Gospodnji

5:12-22 Poučavanje crkve: vođe, svi, sebe i bogoslužje

P: U 1. Solunjanima 1,2, koliko je često Pavao rekao da zahvaljuje Bogu za te vjernike? Zašto ponekad nismo toliko zahvalni koliko bismo trebali biti za druge vjernike?

O: Pavao je rekao da je uvijek zahvaljivao Bogu za njih. U svim svojim poslanicama, osim Galaćanima, spominje da je zahvaljivao Bogu za njih. Ponekad mi to ne činimo ako druge vjernike uzimamo zdravo za gotovo ili ne cijenimo korisne (iako ne uvijek ugodne) načine na koje ih Bog koristi u našim životima. No, bez obzira na naša osjećanja, pa čak i ako se čini da nam određeni vjernik ne može ništa učiniti, trebali bismo zahvaljivati Bogu što ih je stvorio kao svoje prekrasno djelo, stvorena na svoju sliku. Bit ćemo s njima, uživajući u njihovom prijateljstvu i druženju zauvijek, stoga ima smisla početi ih cijeniti već sada.

Ponekad možemo biti ispunjeni sebičnošću, zaboravljajući Boga i ljude oko sebe te zarobljeni u vlastitom malom svijetu. S razboritošću bismo trebali nastojati gledati svijet i svoje živote iz Božje perspektive.

P: U 1. Solunjanima 1,2 i Filipljanima 1,3, kako možemo uvijek biti zahvalni u molitvi?

A: Trebamo neprestano moliti i naše molitve trebaju biti ispunjene zahvalnošću. Zahvalnost nije samo riječ koju izgovaramo, nego stav u kojem živimo svoj život. Kao što jedna kršćanska pjesma kaže: "Prije nego što iznesem svoju potrebu, iznesit ću svoje srce."

P: U 1. Solunjanima 1,2–8, koji su točno razlozi zbog kojih je Pavao bio zahvalan na Solunjanima?

O: Evo osam razloga koje je Pavao naveo.

1 Solunjanima 1,3 njihovo djelo potaknuto vjerom

1 Solunjanima 1,3 njihov rad potaknut ljubavlju

1 Solunjanima 1,3 njihova ustrajnost nadahnuta nadom u Isusu.

1 Solunjanima 1,4: bili su izabrani od Boga.

1 Solunjanima 1,6 Postali su oponašači Pavla, Sile i Timoteja i Gospodina.

1 Tes 1,6 Prihvatili su poruku s radošću koju im je darovao Duh Sveti

1 Solunjanima 1,7 Postali su uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji.

1 Sol 1,8 Gospodnja je poruka od njih odjeknula posvuda.

Trebali bismo biti zahvalni Bogu za druge iz sličnih razloga.

P: U 1. Solunjanima 1,6, kako je u redu reći da smo sljedbenici čovjeka (osim Krista)? Na koje načine nije u redu reći da smo sljedbenici ljudi?

O: Pavao nam kaže da gledamo na njega i na naše pobožne vođe dok oni slijede Krista (Filipljanima 3,17; 1. Solunjanima 1,6; Hebrejima 13,7). Trebamo poslušati naše vođe i podložiti im se u Gospodinu (Hebrejima 13,17). Drugim riječima, trebamo poslušati naše vođe, prepoznajući da ono što Bog kaže nadjačava sve kontradiktorne stvari koje oni mogu reći. Ali ne bismo smjeli nikoga nazivati našim Ocem; samo je Bog naš Otac prema Mateju 23,9.

P: U 1. Solunjanima 1,7, jeste li razmišljali o tome da budete uzor? Što to podrazumijeva?

O: Ako ljudi znaju da ste kršćanin, onda ste već uzor. Pitanje je jeste li dobar uzor ili ne.

P: U 1. Solunjanima 1,7-10, na koje načine bismo se trebali brinuti o stajalištu nevjernika prema kršćanima? Na koje načine se ne bismo trebali brinuti?

O: Trebali bismo imati pozitivno svjedočanstvo dok živimo sveto. Trebali bismo iskreno voljeti druge i izražavati svoju ljubav. Ne želimo pokušati uvrijediti druge. Ali shvaćamo da je sama evanđelja često uvredljiva. Ne bismo se trebali brinuti ako se ljudi uvrijede našom porukom. Trebali bismo voljeti osobu više nego što volimo prijateljstvo s tom osobom i riskirati dijeleći evanđelje s njima.

P: U 1. Solunjanima 1,8, kako je vjera Solunjanaca odjeknula posvuda?

O: Njihova je vjera bila dobro poznata među kršćanima posvuda. Ali kao što rog nebirano širi svoj zvuk, tako i riječ Božja treba odjeknuti od nas.

P: U 1. Solunjanima 1,9, koji je bio drugačiji razlog zbog kojeg je Pavao bio zahvalan Solunjanima?

O: Prethodni su razlozi bili vezani uz ono što su ti vjernici bili i kamo su išli. Ali ovaj je razlog jednostavno radost zbog spoznaje velike udaljenosti koju su prešli od onoga što su bili.

P: 1. Solunjanima 2,1-4, zašto Pavao ovdje naglašava da posjet nije bio neuspjeh?

A: Pavao je bio donekle spriječen u Makedoniji. Na drugim mjestima Pavao je imao velik uspjeh bez ikakvog protivljenja. Na drugim mjestima, poput Cipra, bilo je protivljenja od strane jednog čovjeka, ali Bog je odlučno postupio s tim. Ali nakon Filipa morali su napustiti područje Makedonije zbog protivljenja. Možda se Pavao pitao što bi još postigao ondje da ga protivljenje Sotone nije spriječilo da ostane duže. Ali Bog može upotrijebiti čak i Sotino protivljenje za svoju slavu. Pavao je već ostavio svoj trag u Filipima i Solunu, a protivljenje ga je prisililo da ode u Bereju, Atenu i osobito Korint.

Dugoročno, Pavlovo kratko boravak u makedonskim gradovima Filipu i Solunu pokazao se vrlo plodnim. Kasnije su Makedonci bili iznimno velikodušni, dajući čak i iz svoje siromaštine (2 Korinćanima 8,1-5). Neki Makedonci mogli su doći s Pavlom u Korin (2 Korinćanima 9,2-4), a Pavao se brinuo da će se korintijska crkva činiti škrtom prema Makedoncima. U ranoj povijesti Crkve, biskup Polikarp napisao je pismo filipskoj crkvi. Tertulijan spominje apostolske crkve u Korintu, Filipima, Solunu i Efezu (iako ne i Atenu) u djelu Preskripcija protiv heretika, poglavlje 36, str. 260.

P: U 1. Solunjanima 2:2-4, kako biste danas okarakterizirali službu – kao uspjeh ili neuspjeh?

O: Prije svega, to je vjernost Božjoj istini i srcu. Kako (ako uopće) služba kompromitira? Kako ljudi bivaju blagoslovljeni službom? Jeremija je imao uspješnu službu, iako je u njegovo vrijeme Baruh bio jedan od rijetkih ljudi za koje znamo da su ga slijedili. Uspjeh je činiti ono što Bog želi da činiš i biti ono što Bog želi da budeš.

P: U 1. Solunjanima 2,3 grčka riječ dolo može značiti ne samo laž ili obmanu, već i prevaru, lukavstvo ili mamac ili zamku. Koje su neke "lukave" metode koje ne bismo trebali koristiti u Božjem djelu?

O: "Mamac i zamjena" je izraz koji znači obećati jednu stvar, a isporučiti drugu. Trebamo predstaviti stvari u njihovom pravom svjetlu. Ljudi se ne bi trebali iznenaditi kada postanu kršćani ili čuti potpuno drugačije stvari nego prije nego što su postali kršćani. Ne trebamo dijeliti samo pola evanđelja, već cijelo evanđelje. Trebamo im reći o paklu jednako kao i o raju, o poslušnosti jednako kao i o milosti, i o Isusu kao Gospodinu jednako kao i o Isusu kao Spasitelju. Ne bismo trebali stvarati dojam, niti nagovještavati, da Bog daje prazna obećanja koja se neće ispuniti.

P: U 1. Solunjanima 2,4, što je neobično u ovom stihu?

O: Ovaj je stih igra riječima. Može se prevesti kao: "Kako je Bog, koji kuša naša srca, svjedočio o našoj podobnosti da nam se povjeri Evanđelje".

P: U 1. Solunjanima 2,4, kako bi se razlikovala služba koja je pokušavala ugoditi ljudima, u usporedbi sa službom koja je pokušavala ugoditi Bogu?

O: Za službu koja je prvenstveno nastojala ugoditi ljudima, središte bi joj bila strategija i brojke. Većina rasprava o službi mogla bi biti o tome kako privući više ljudi, kako zaraditi više novca ili kako stvoriti nove prilike za rast. U opasnosti je da bude previše "prilagodljiva" te da izgubi iz vida svoje temeljne osnove.

Za službu koja je prvenstveno nastojala ugoditi Bogu, središte bi joj bila molitva. Većina rasprava bila bi o tome kako podijeliti vjeru s više ljudi, kako bolje izgraditi članove i kako služiti drugima. Ključna je razlika u tome što bi željela da drugi budu služeni umjesto da uvijek ona sama služi drugima. To bi moglo značiti partnerstvo s drugom službom ili čak davanje resursa drugoj službi, umjesto da se pokušava izgraditi vlastito carstvo.

P: U 1. Solunjanima 2,5, koja je razlika između laskanja, što je loše, i hvale ljudi, što može biti dobro?

O: Laskanje je neiskreno. Može biti posve nepošteno ili može usmjeriti pažnju na trivijalne ili površne stvari na štetu bitnih stvari. Hvaljenje ljudi za ono što su učinili ili za njihov karakter, kada je iskreno, dobar je način da se druge ohrabri.

P: U 1. Solunjanima 2,5, kako neki ljudi stavljaju masku da prikriju pohlepu?

O: Oni, s različitim stupnjevima uspjeha, pokušavaju reći da postoji drugi motiv, kao što je pomaganje drugima, pomaganje organizaciji itd., dok je primarni motiv pohlepa. Postoji toliko tečajeva o vodstvu da ne nedostaje ljudi koji žele biti vođe.

Grčki izraz pleonexia doslovno znači želju za imati više..

P: U 2 Solunjanima 2:8, na koji način trebamo dijeliti svoj život s drugima, nasuprot tome da svoj privatni život držimo privatnim?

A: Dobro je dijeliti veći dio našeg života, i pobjede i nevolje, ali ne bismo trebali dijeliti baš sve. Ne bismo trebali dijeliti ništa što Bog ne želi da dijelimo, stoga se molite Bogu da vam pokaže u srcu kada trebate šutjeti. Evo abecede onoga što ne bismo trebali dijeliti.

Razljutiti druge, osim ako se ne bi trebali naljutiti zbog nečega.

Hvalisanje ili hvaljenje

Povjerljive informacije koje su vam drugi povjerili, bez obzira na to jesu li ih trebali povjeriti

Očajavanje ili obeshrabrivanje druge osobe u pravednosti, kao što je to učinila Jobova žena. (Međutim, obeshrabrivanje od grijeha je u redu.)

Uzdižući grijeh. (Ono kad sam se napio u baru, bilo je tako sjajno...)

Laži ili neistine, uključujući laskanje

Slaveći druge, stavljajući ih na postolje. (Ipak, poštovanje prema njima je dobro.)

Štetne ili povrijedljive stvari za drugu osobu ili za druge

Uvredljive riječi ili stavovi (potcjenjivanje običnih ljudi, odbojnih osoba ili pokvarenjaka)

Suđenje drugima, iako je u redu reći da su griješni postupci griješni

Namjerno govoriti tako da drugi izgube povjerenje u tvoje riječi

Predugečak, riječit i opširan, dajući više informacija nego što osoba želi čuti

Zlonamjerna dezinformacija radi nanošenja štete drugima ili zabave na njihov račun

Nepublikirane informacije o drugoj osobi koje ona ne želi podijeliti. (Bez obzira na to mislite li da je ispravno ne dijeliti ih.)

Plagiranje onoga što je netko drugi rekao, bez navođenja izvora. Nemojte krasti tuđe riječi kao svoje.

Upitna točnost (niste baš sigurni je li istina ili ne)

Ponovno iznošenje loših stvari koje je druga osoba učinila, nakon što ste o tome već razgovarali i oprostili joj. Te stvari treba zaboraviti.

Tajne koje bi mogle dovesti do ubojstva, ozljede ili nepravednog zatvaranja nevine osobe

Navoditi druge na grešku. (Onaj put kad sam se napio u tom određenom baru, gdje su pića na pola cijene...)

Neotkrivene informacije koje ste obećali da nećete podijeliti svom poslodavcu, bivšem poslodavcu ili klijentu.

Ocrnjivanje ili klevetanje druge osobe

Zli ljudi bi to mogli iskoristiti u svoju korist

Humor ili informacije eksplicitnog, erotskog, nepristojnog ili grubog sadržaja

Ne poštuješ Boga ni svoje kršćane

Ljudi bi trebali vidjeti tvoj život na djelu, ali ne bi trebao osjećati pritisak da uvijek nešto moraš reći.

P: U 1. Solunjanima 2,9, zašto je Pavao morao raditi zanat među njima?

Odgovor: Pavao nije tražio potporu od nevjernika i novih vjernika kojima je propovijedao. U judaizmu nijedan rabin nije smio zarađivati za život podučavanjem Zakona. U nekim muslimanskim zemljama kršćanski radnici s punim radnim vremenom pogrešno se smatraju parazitima koji iskorištavaju druge. Ali misionar koji izrađuje šatore, a ima svjetovni posao, ne bi imao taj problem. I Pavao i današnji misionari imaju pravo primati punu potporu od crkve. Međutim, radi svog rada među ljudima kojima je propovijedao, Pavao je odlučio ne koristiti to pravo.

Fizički rad donekle je bio potcjenjivan od strane grčke i rimske gornje klase, ali ne i od Židova.

P: U 1. Solunjanima 2,10, što ako život kršćanskog radnika, bio on stalni misionar ili ne, nije besprijekoran? Kako bi to funkcioniralo?

O: To može narušiti njihovo svjedočanstvo kada drugi saznaju. Čak i vjernici, koji se ugledaju na radnika, mogu pomisliti da, budući da je on pogriješio u određenom području, onda to nije previše ozbiljno ako i ja pogriješim u tom području. Ali radnik može biti pokajan i i dalje služiti Bogu, govoreći drugima da ne čine iste pogreške koje je on učinio.

P: U 1. Solunjanima 2,11-12, kako ovo može biti sažetak za učenjštvo, savjetovanje, pa čak i svjedočenje?

O: Iako ovaj stih ne navodi što treba činiti, prilično je sveobuhvatan u pogledu načina na koji to treba činiti. Potičući, tješeći i opominjući ljude. Pavao kaže da je to činio kao dobra majka (1. Solunjanima 2,7) ili dobar otac (1. Solunjanima 2,11) koji pomaže svojoj djeci.

P: U 1. Solunjanima 2,13, kako riječ bilo kojeg konačnog, pogrešljivog, nesavršenog čovjeka uopće može biti riječ Božja?

O: Možda se čini nemogućim ako se netko usredotoči isključivo na ljudske nemoći. Međutim, Svemogući Bog, za kojeg ništa nije nemoguće (Matej 19,26; Marko 10,27; Luka 1,37), uspio je prenijeti svoju poruku Balaamu čak i preko magarca. Svevišnji Bog je dovoljno moćan i inteligentan da svoju poruku jasno prenese kroz nesavršena sredstva. Bog nije samo komunicirao s potrebnom razinom preciznosti, već je i sačuvao svoju riječ s potrebnom razinom preciznosti i točnosti kako bismo i mi mogli razumjeti njegovu poruku.

Bolje je pitanje, budući da možemo komunicirati riječju čovjeka, kako možete misliti da svemogući Bog nije dovoljno moćan da komunicira riječju čovjeka?

P: Je li 1. Solunjanima 2:14-15 na bilo koji način antisemitski?

O: Ne. Nitko ne može ozbiljno tvrditi da je to etnički antisemitsko, budući da je Pavao bio Židov koji je, kao što pokazuje Rimljanima 3,1-2, vidio veliku prednost u svom nasljeđu. Možda misle da je bilo religijski antisemitsko.

Međutim, nije religijski antisemitski, budući da ga je napisao netko tko je volio židovski narod i duboko se brinuo za njega, unatoč tome što nisu prihvatili Krista, kao što pokazuju Rimljanima 9,1-5 i 10,1.

Morate shvatiti da neki ljudi misle da je nešto protiv njih ako se u njemu kaže išta negativno o bilo kojem članu njihove etničke skupine. Pretpostavljam da bi netko, prema toj čudnoj definiciji, mogao reći da je Biblija protiv svih, jer Biblija kaže da su svi zakazali u Božjim očima, a nekim ljudima se ne sviđa nikakva kritika ili negativan komentar o bilo čemu.

P: U 1. Solunjanima 2,15, zašto je Pavao rekao da su neki Židovi bili neprijateljski nastrojeni prema svim ljudima, budući da su ti Židovi nesumnjivo imali prijatelje i ljude do kojih im je bilo stalo?

O: Doduše, ti Židovi su možda djelovali prijateljski prema mnogima. Međutim, ako su na najznačajniji mogući način nagovarali ljude da odbace Isusa, bili su neprijateljski prema svima.

P: U 1. Solunjanima 2,16, budući da je Bog tako pun ljubavi, kako ljudi mogu griješiti do određene mjere?

O: U Poslanici Rimljanima11:22 stoji da trebamo razmotriti i dobrotu i strogost Božju. Bog je najljubaznije biće u svemiru, ali i najstrože. Pavao je imao osobno iskustvo s onima koji su pokušali spriječiti druge da čuju, u Djela apostolskih 13,8-11, s Elymasom.

P: U 1. Solunjanima 2,17 grčka riječ za "oteti", aporthanisthentes, doslovno znači učiniti siročad. Zašto je Pavao bio toliko zabrinut da ti novi vjernici "ne budu učinjeni siročad"?

A: Pavao je možda bio zabrinut da neće marljivo napredovati u vjeri. Međutim, pretpostavlja se da je postojala važnija stvar. Židovi ili heretici mogli su ih zavesti ili prevariti da napuste vjeru. Isto tako, kada nekoga dovedemo k Kristu, trebamo ga čuvati od lažnih učitelja.

P: U 1. Solunjanima 2,19, hoćemo li prepoznati ljude na nebu?

O: Da. U 1. Solunjanima 2,19 i Filipljanima 4,1 Pavao je rekao da su ti vjernici njegova radost i kruna te bi on zasigurno prepoznao svoju krunu. Možda nećemo izgledati isto sa svojim proslavljenim tijelima, ali prepoznat ćemo jedni druge.

P: U 1 Sol 2,19; 3,13; 4,15; 5,23; 2 Sol 2,1.8.9; 1 Kor 15,23; Jak 5,7.8; 2 Pet 1,16; 3,4.12; 1 Iv 2,28; Mt 24,3,27; što je neobično kod ove grčke riječi parousia, za dolazak?

A: U Bibliji se za Kristov dolazak koriste tri grčke riječi: parousia (dolazak i naknadno prisustvo), apokalipsis (otkrivanje, objava ili apokalipsa) i epifaneia (manifestacija ili epifanija).

To znači i dolazak i nastavak boravka. U nebiblijskoj literaturi posjet vladara nazivao se parousia.

P: U 1. Solunjanima 3,1-3,6, zašto bi netko u Pavlovom položaju mogao pomisliti da su samo oni najbolji za propovijedanje? Zašto Pavao nije imao takav stav?

O: Ne znamo je li Pavao tako mislio, ali to bi mogao pomisliti neki drugi kršćanin u sličnoj poziciji. Moramo zapamtiti da snaga nije u nama, nego u Bogu. Bog nas može i koristi, ali može koristiti i druge ljude. Bogu nije trebalo da "najbolji" Pavao ostane u Solunu, pogotovo kad je Pavao mogao činiti velike stvari negdje drugdje. Ali prosječan kršćanin, poput Timoteja, kad bi Bog djelovao kroz njega, bio bi sasvim dovoljan.

P: U 1. Solunjanima 3,1-6 Pavao je mogao reći "Dovoljno sam učinio" i prestati propovijedati evanđelje te živjeti lak život. Zašto mislite da je Pavao nastavio?

O: Pavao sigurno nije mogao propovijedati evanđelje blagostanja, "imaj lagan život, kao ja". Iako je Pavao možda bio u poziciji da pomisli "već sam učinio dovoljno", nema apsolutno nikakvih dokaza da je to ikada učinio. Pokretala ga je ljubav prema Bogu i ljubav prema drugima te želja da ne odu u pakao. Pavao je imao svrhu. Zapamtite, riječ "umiroviti se" ne postoji u Bibliji.

P: U 1. Solunjanima 3,3, zašto nas Bog namjerno predodređuje za kušnje?

O: Bog sve dovodi u skladu sa svojom voljom (Efežanima1:11 ; Izreke 16,4; Rimljanima8:28 ).

Također, svaki je naš dan bio napisan u Božjoj knjizi prije nego što je ijedan od njih nastupio (Psalam 139,16).

Roditelji "izabravaju s tugom" da njihova djeca prime bolne injekcije i bolne lekcije iz pogrešaka svoje djece. Kršćani su čak bili ponosni kada su njihova djeca, supruge i muževi umrli pokušavajući spasiti život drugome ili se zauzeti za svoju vjeru. Nijedan roditelj ne bira ovakvu vrstu boli radi same sebe, već radi veće dobrobiti. Isto tako, Bog bira dopustiti te stvari, ne zato što je neka vrsta sadista, već radije:

1. Za disciplinu ili veće dobro pojedinca (Hebrejima 12:4-15)

2. Za dobrobit drugih (Filipljanima 1,22-25; Kološanima 1,24-25)

3. Za slavu Božju (kao što je primjer Joba)

4. Zato što će Bog na kraju učiniti da sva naša iskušenja izgledaju neznatna u usporedbi s našom budućom slavom (Rimljanima 8,18; 1. Petrova 4,12-14)

P: U 1. Solunjanima 3,3, kako bi oni koji progone Pavla mogli činiti pogrešno? Morali su činiti Božju volju, budući da je Bog predodredio Pavla za te kušnje.

O: Činili su zlo i bili su odgovorni za svoja zla djela. Tri su točke koje treba uzeti u obzir u odgovoru.

1. Bog sve dovodi u sklad sa Svojom voljom (Efežanima 1,11; Izreke 16,4).

2. Bog koristi mnoge alate da ostvari svoje konačne ciljeve, a Biblija otvoreno pokazuje da su zle odluke ljudi među alatima koje Bog koristi (Postanak 50,20).

3. Bog je unaprijed isplanirao iskoristiti Judine zle namjere (Djela apostolska 2,23; Ivan 13,18; Psalam 41,9), no Juda je imao punu odgovornost za svoje postupke (Marko 14,21; Luka 22,21-22). Isto tako, Božje planirano korištenje tuđih zlih postupaka ne umanjuje njihovu odgovornost za zle odluke.

P: U 1. Solunjanima 3,8; Filipljanima 4,1 i Efežanima 6,10-16, budući da smo već spašeni, zašto nam se zapovijeda da "stanemo čvrsto u vjeri"?

O: Kršćani mogu biti zavedeni ili obmanuti, što pokazuje Matej 24,24. Čak i pravi kršćani mogu odlutati ili sakriti svoju vjeru iz straha te neko vrijeme činiti stvari koje se ne sviđaju Bogu.

P: U 1. Solunjanima 3,12; 4,9-10, kao kršćani koji već vole Boga i druge, trebamo li povećati svoju ljubav? Kako Bog povećava našu ljubav prema drugima i čini da ona čak i prelazi?

O: Svjesno bismo trebali željeti da naša ljubav prema drugima raste. Ona može rasti dok izražavamo svoju ljubav prema njima i molimo se za njih.

P: U 1. Solunjanima 3,13, kako Bog jača naša srca da bismo bili besprijekorni i sveti u Njegovoj prisutnosti?

O: Bog može djelovati kroz naše čitanje Njegove riječi, našu poslušnost ili obožavanje Njega te našu ljubav prema drugima. Ali Bog može djelovati i na načine koje ne primjećujemo. Ljudima koje dovodi u naše živote (uključujući i teške ljude), događajima (i ugodnima i neugodnima) te podsjećajući nas na stvari, Bog može ojačati naša srca u našoj želji da tražimo Njegovu svetost u našim životima. Ali uvijek budite spremni dopustiti da vas Bog promijeni i preoblikuje. Iskušenje ne jača uvijek osobu; ovisi o vašem odgovoru na njega. Sjetite se Jobove žene, koja je rekla: "Prokuni Boga i umri", za razliku od Joba.

P: U 1. Solunjanima 4,1, koji su najbolji načini da potaknemo druge da žive ugodno Bogu?

O: Ohrabrite ih da gledaju izvan neposrednih okolnosti i usmjerite ih da se okrenu Bogu, onome što je On učinio za njih. Ukažite im na to kako se Bog brine za njih i na vječnu važnost onoga što čine. Podsjetite ih na kratkoću vremena na zemlji u usporedbi s vječnošću. Ako je moguće, budite uz njih, pomažući im i budući s njima. U nekim situacijama, pronađite nekoga drugoga tko je prošao kroz iste kušnje, radi savjeta i podrške.

P: U 1. Solunjanima 4,1-7, kako možemo živjeti svetiji život?

O: Odgovorimo na ovo pitanje analogijom iz atletike.

Sportaš se može poboljšati u tri vrste stvari: primarni napori, sekundarni napori i stvari koje treba izbjegavati. Prvenstveno je to ispravan trening sporta kojim se bavi. Ponekad je to, za neku igru, samo igranje. Drugim je prilikama riječ o vježbanju samo jednog aspekta, poput trčanja ili dizanja utega. Sportaš obično uživa u treningu za svoj sport, ali da trenira samo kad mu se prohtije, ne bi daleko dogurao. Osim ljubavi prema sportu, potrebna je i samodisciplina.

Sekundarno, to je dobra prehrana, dovoljno sna i možda bavljenje komplementarnim aktivnostima, kao što je bacanje u bejzbolu, što pomaže vašem servisu u tenisu.

Konačno, to je izbjegavanje određenih stvari. Neke stvari, poput pušenja, opijanja itd., uvijek su loše. Druge stvari same po sebi nisu štetne, ali odvraćaju od vašeg cilja. Na primjer, za najbolji učinak ne biste trebali ići plivati na dan kada imate utakmicu bejzbola.

Duhovni sportaš također se može poboljšati na tri načina: primarno, sekundarno i stvari koje treba izbjegavati. Primarno, nema zamjene za predanu ljubav i poslušnost. Trebali bismo uživati u ljubavi i služenju Bogu. Ali čak i kada to u tom trenutku ne osjećamo, potrebna je samodisciplina da učinimo ono što Bog od nas želi bez obzira na sve.

Sekundarno, trebamo imati dobru prehranu. Naravno, Bog nam kaže da ne budemo preždrkani koji punimo usta i služimo svojim trbuhima (Izreke 28,7; Filipljanima 3,19a), ali također moramo paziti i na našu "prehranu" onoga što ulazi kroz naše oči i uši.

Konačno, ne trebamo samo izbjegavati činjenje grešnih stvari koje se ne sviđaju Bogu, već i situacije koje su za nas, barem, kušnje. Također trebamo prepoznati "kradljivce vremena", koji možda nisu grešni, ali oduzimaju veliku količinu našeg vremena i odvlače nas od služenja Bogu. Ako ikada osjetite da vam Bog nije dao dovoljno vremena da učinite ono što znate da trebate učiniti kako biste Mu služili, možda problem nije u tome što vam Bog nije dao više od 24 sata u danu, već u tome što vam je vrijeme nedovoljno jer ste prokockali vrijeme koje vam je Bog dao.

P: U 1. Solunjanima 4,9-10, što još možemo učiniti da bismo više voljeli druge vjernike?

O: Također im možete povremeno nešto poslati kako biste im pokazali da vam je stalo i da mislite na njih. S jedne strane, možemo se moliti za ono za što nas zamole, činiti za njih ono što nas zamole i biti prijateljski prema njima. No na dubljoj razini možemo iskreno brinuti za njih. Možemo pratiti kako su, pitati i predložiti za što se moliti te proaktivno preuzeti inicijativu da im pomognemo tamo gdje je pomoć potrebna. Jeste li ikada, sasvim neočekivano, dobili nešto što vam je trebalo? To je lijep osjećaj, ali još je ljepši osjećaj kada to možete učiniti za druge.

Q: U 1. Solunjanima 4,11-12, zašto mislite da je naglašeno življenje "tihog života", nasuprot svjetskom "živjeti na veliko" ili "ili veliko ili ništa"?

Ne trebamo tražiti slavu, moć ili prestiž, ni u svijetu ni u crkvi. Ako dobro obavljaš svoj posao, to ti može doći, ali ne traži to, jer će te to odvratiti od traženja Boga. U zapadnoj kulturi glavni problem u poznavanju Boga nije nedostatak znanja, nego odvraćanje pažnje. Trudite se prepoznati i ukloniti, ili barem smanjiti, smetnje u vašem hodu s Gospodinom. Ali zapamtite, kada se dogode neočekivani događaji, poput susreta s nekim tko je u potrebi, to možda nisu smetnje, već glavni posao koji Bog od vas želi u tom trenutku.

P: U 1. Solunjanima 4,12b, zašto postoji želja da se ne bude ovisan ni o kome?

Odgovor: U redu je prihvaćati iskazivanja ljubavi od drugih i sasvim je u redu ovisiti o drugima da se brinu o vama kada vam je zaista potrebna njihova briga. Ali budite neto davatelj, a ne uzimatelj. Pavao kaže u 2. Solunjanima 3,6 da ne budete lijeni i u 3,10: "Tko neće raditi, neka ne jede." Ne tjerajte druge da rade stvari za vas koje možete sami učiniti. Ako možete raditi ili donositi novac obitelji, onda nemojte biti lijeni i oslanjati se na druge. Opet, ako to ne možete, onda je u redu oslanjati se na druge. Ali ako možete zarađivati novac, čak i ako je to samo malo, onda to činite kako biste se uzdržavali, ili barem djelomično uzdržavali.

P: U 1. Solunjanima 4,13-14, jesu li kršćani koji su već umrli u "spavanju duše" ili su svjesni na nebu?

O: Vjernici koji su umrli sada su svjesni na nebu. Glavni stihovi koji to pokazuju su 2. Korinćanima 5,6; Luka 16,19-31; Filipljanima 1,23; Otkrivenje 6,9-11; Otkrivenje 7,9-11 i drugi stihovi o svjesnom slavljenju u Otkrivenju. U 2. Korinćanima 5,8 Biblija kaže: "...odvojeni od tijela, a kod Gospodina."

Što se tiče Mučeništva Polikarpa, u poglavlju 2. na stranici 39 stoji da je odsutnost od tijela zajedništvo s Gospodinom. Tertulijan, pišući od 198. do 220. godine, u djelu O poticaju na čednost, poglavlje 11. na stranici 56, spominje da je kršćanska supruga koja je umrla već u Gospodinovoj prisutnosti.

P: U 1. Solunjanima4:13 –16, 1. Solunjanima5:10 i 1. Korinćanima15:51 , znači li "zaspati" da su mrtvi nesvjesni?

O: Kao što je Isus ukorio svoje učenike u Ivanu 11,11-14, kad je rekao "zaspao", jednostavno je mislio na mrtve. "Zaspao" je bio uobičajen izraz za smrt, što pokazuju sljedeći stihovi:

2. Petrova 3,4; Djela 7,60; 1. Korinćanima 15,6; 18,20; Matej 27,52; 28,13; Ponovljeni zakon 31,16 i brojni drugi stari zavjetni odlomci "tako-i-tako je zaspao sa svojim ocima..."

Nova genevska studijska Biblija, str. 1898, također dodaje da je san bio metafora za smrt i u poganским i u kršćanskim spisima. San je bio eufemizam za smrt kod Homera (Ilijada, knjiga 11, 240–241).

Rani kršćanski pisci također su spavanje shvaćali kao metaforu za smrt, kao što pokazuje Atenagora (177. g.) u djelu Uskrsnuće mrtvih, poglavlje 16.

Stoga ti stihovi ni ne dokazuju ni ne opovrgavaju da su ljudi svjesni nakon smrti. Za dokaz da su svjesni nakon smrti, pogledajte prethodno pitanje.

P: U 1. Solunjanima 4,15, budući da Pavao piše "mi koji smo još živi, koji ostanemo do dolaska Gospodnjeg", zašto je Pavao ubijen prije Kristovog povratka?

O: Bog nije želio da znamo kada će Isus doći. Pavao je ovdje mogao upotrijebiti tri zamjenice.

"Oni": Da je Bog rekao Pavlu da kaže "oni", to bi bila naznaka da će se to dogoditi nakon Pavlove smrti.

"Ja": Da je Pavao rekao "ja", to bi značilo da će Krist zasigurno doći prije Pavleove smrti.

"Mi": "Mi" je ekvivalentno onima od nas koji su još živi, a "mi" je jedino zamjenice koju je Pavao mogao upotrijebiti, a da ne ograniči Kristov povratak ni na razdoblje prije ni na razdoblje nakon Pavleove smrti.

P: U 1. Solunjanima 4,15, je li Pavao mislio da će biti živ kad Krist dođe?

O: Pogledajte prethodno pitanje o upotrebi zamjenice. Pavao je ovo napisao bez pogreške, ne navodeći ono što mu nije rečeno. Postoji šest razloga zašto bi Pavao to učinio.

1. Pavao nikada nije tvrdio da zna kada će se Isus vratiti. (1. Solunjanima 5,1-2)

2. Nadao se da bi se to moglo dogoditi za njegova života. (1. Solunjanima 4,15)

3. Pavao je učio da će mir (1. Solunjanima 5,3) i velika odstupnica (2. Solunjanima 2,3-10) prethoditi Kristovom povratku.

4. Pavao je bdio i čeznuo za Kristovim povratkom, kao što bismo i mi trebali, što je blažena nada u Titu 2,13.

5. Pavao, Krist i drugi rekli su nam da budemo na oprezu zbog Kristova skorog povratka (Matej 24,42; Marko 13,35; 1. Solunjanima 5,4-6; 1. Petrova 4,7; Otkrivenje 3,3; 22,20).

6. Kao što 1. Timoteju 3,15 pokazuje, Pavao je dobro razumio koncept pozivanja ljudi da se dobro ponašaju, jer ne govori kada će se vratiti. Pogledajte osobito Matej 24,36 – 25,13.

Ukratko, Bog nije rekao Pavlu sve, Pavao nam je rekao ono što mu je Bog rekao, ali naravno da nam Pavao nije rekao ono što mu Bog nije rekao. Vidi raspravu o Filipljanima 4:5, 1. Petrovoj 4:7 i Otkrivenju 22:6-20.

P: U 1. Solunjanima 4,15, zašto Bog nije želio da znamo kada će Krist doći?

Odg: To je kao kad gospodar kaže sluzi da bude marljiv, jer se može neočekivano vratiti u bilo kojem trenutku, kao što pokazuje Luka 12:35-48. U Bibliji, razlozi za vođenje "života iščekivanja" i čeznju za njegovim povratkom su radi snage, ohrabrenja i utjehe (1. Solunjanima 4,18; 2. Solunjanima 2,15-17) i radi budnosti kako bismo bili besprijekorni kad god Krist dođe (1. Solunjanima 3,13; 5,23).

P: U 1. Solunjanima 4,16, zna li činjenica da je Krist praćen glasom arhanđela da je Isus arhanđel, kao što uče neki Jehovini svjedoci?

O: Ne. Iako bi moglo postojati i drugih arhanđela osim Mihovila, to ovdje nije bitno.

Zov Božje trube koji prati Isusa ne znači nužno da je Isus sam svirao trubu. Isto tako, glas arhanđela vjerojatno je glas arhanđela koji je ovdje pratio Isusa.

Čak i da je glas ovdje bio glas Isusa koji govori glasom arhanđela, to ne znači da On nije Bog. Na primjer, čudno bi se činilo suvišnim da netko kaže da je Isus na zemlji djelovao ili govorio kao čovjek, budući da je Isus bio čovjek. Ako bi ovo nekako dokazalo da je Isus bio arhanđel, onda bi poziv Božje trube ovdje dokazao da je Isus Bog.

Ljudi ne moraju pribjegavati dvosmislenim stihovima poput ovih kako bi riješili pitanje je li Isus Bog ili nije. Mogli bi jednostavno "upitati Tomu" čitajući Ivanovu evanđelje20:27 –28, "upitati Ivana" čitajući Ivanovo evanđelje 1:1 ili upitati autora Poslanice Hebrejima čitajući Poslanicu Hebrejima 1:8–9. Poštujete li Sina kao Oca, kako zapovijeda Ivan u Ivanovoj evanđelju5:23 ? Obožavate li Isusa, kao što to čine anđeli u Hebrejima 1:6? Slavite li Isusa, kao i Oca, kao što to čine oni na nebu u Otkrivenju 5:9-13; 11:15.

P: U 1. Solunjanima 4,16, o kojem je to zvuku trube?

O: Sveto pismo ne navodi izričito je li to jedna od sedam truba u Otkrivenju 8-11 ili je riječ o nekoj drugoj trubi.

P: U 1. Solunjanima 4,16-17, kako bi se netko mogao uskrsnuti ili uzneseti ako ga je pojeo tigar?

A: Bog je svemoguć i svemogućeg znanja te može ponovno sastaviti naša tijela od bilo kojih atoma u okolici. Usput, većina tvog tijela sadrži različite atome nego prije sedam godina. Dakle, iako možemo smatrati naše fizičko tijelo nepromjenjivom fizičkom masom, ono je zapravo uzorak, i to stari uzorak.

P: U 1. Solunjanima 5,1-3, u kojoj mjeri ljudi mogu znati vrijeme dana Gospodnjeg?

Odgovor: Kao što kaže Matej 24:36 i naznačuju 1. Solunjanima 5:1-2, nitko neće znati dan ni sat. Ali, kao što kažu Matej 24:37-39; Luka 17:26-29 i 1. Solunjanima 5:3, to će biti vrijeme kada većina ljudi neće razmišljati o Kristovom dolasku i kada će to biti potpuno neočekivano za većinu ljudi.

P: U 1. Solunjanima 5,4–8 i Efežanima 4,18; 5,8–11, što znači biti djeca svjetla ili dana, nasuprot djeci tame ili noći?

A: Ne postidimo se ako ljudi saznaju sve o nama. Ne radimo nikakva zla djela tajno koja ne želimo da drugi saznaju; zapravo, želimo da drugi vide naš život. Ne iščekujemo noć za piće, zabavu ili činjenje bilo čega pogrešnog. Naprotiv, mirno spavamo noću jer iščekujemo dan i obavljanje poslova.

P: U 1. Solunjanima 5,9, kako to da nas Bog nije odredio za patnju gnjeva, kad u Efežanima 2,3 stoji da smo, kao i ostali, po prirodi bili predmeti gnjeva?

O: Svi ljudi (osim Adama, Eve i Isusa) rođeni su s pokvarenom, grešnom prirodom i po prirodi su bili predmet gnjeva. Međutim, Bog je svojim djeci dao novi rođenje, novi život i novu i sigurnu nadu kroz Isusa Krista koji je preuzeo naše kažnjavanje.

P: U 1. Solunjanima 5,12-13, na koje načine možemo poštovati one koji su nad nama u Gospodinu?

O: Prije svega, priznajte pred njima i drugima da prihvaćate da su oni nad vama u Gospodinu. Pokažite brigu za njih i pomozite im, ako možete, u njihovim životnim borbama. Pokažite poštovanje prema njihovoj službi, kao što je Pavao učinio čak i prema velikom svećeniku u Djela apostolskih 23,3-5. Poštujte ih zbog njihovog napornog rada i žrtve, kao što Pavao kaže u Poslanici Filipljanima 2,28-30

P: U 1. Solunjanima 5,14, budući da trebamo biti strpljivi sa svima, zašto se Pavao i Isus nisu činili strpljivima sa svima?

O: Obojica su bili vrlo strpljivi, ali to ne znači da nisu mogli i oštro ukoriti ljude kad je to bilo potrebno.

To je dobro izrekao Ivan Zlatousti (oko 396. g.) na početku svog Tumačenja poslanice Galaćanima. "Jer neprestano obraćati svoje učenike blago, čak i kad je potrebna strogoća, nije svojstvo učitelja, nego bi bilo svojstvo pokvarenjaka i neprijatelja. Zato je i naš Gospodin, iako je općenito govorio blago svojim učenicima, tu i tamo upotrebljavao stroži jezik te jednom izriče blagoslov, a drugi put prijekor."

P: U 1. Solunjanima 5,15, koji su neki izgovori koje ljudi ponekad koriste kako bi opravdali uzvraćanje zla za zlo?

O: Postoji nekoliko takvih.

Stari zavjet kaže: oko za oko. (Stari savez je zastario). Zakon danas služi za kažnjavanje, ali mi ne smijemo biti osvetnici. Na Divljem zapadu, "posse" je bila prihvatljiva jer je bila podložna zakonu i šerifu, koji je odgovarao za postupke. Lincerska rulja nije bila.

Oni to zaslužuju (i ja sam taj koji treba suditi što tko zaslužuje).

Moraju naučiti lekciju (i ja moram biti taj koji će ih poučiti).

Ponovit će to ako im se ne pokažu posljedice (a Bog me je postavio da ih poučim).

Moram se osvetiti (jer mislim da je to moje pravo).

Ali bez obzira na to koje izgovore koriste, ljudi koji uzvraćaju zulumom na zulum ne poslušavaju Boga.

P: U 1. Solunjanima 5,16-18, kako se usklađuju neprestano veselje, neprekidna molitva i zahvalnost u svim okolnostima?

O: Radujemo se, molimo i zahvaljujemo jer znamo da Bog ima kontrolu. Sve tri stvari trebaju se činiti neprestano. No, radost nas treba potaknuti na molitvu. Naše molitve trebaju biti ispunjene zahvalnošću Bogu, a naša zahvalnost treba podsjetiti na našu radost.

P: U 1. Solunjanima 5,17, trebamo li se moliti neprestano ili koristiti malo riječi kao što kaže u Mateju 6,7?

O: I jedno i drugo. Cijeli naš život trebao bi biti život u molitvi, u neprekidnoj zajednici s Bogom. Ipak, ne bismo smjeli misliti da Bog čuje određeni zahtjev zbog ponavljanja mnogo riječi.

P: U 1. Solunjanima5:22 , što znači "od svakog oblika zla kloniti se"?

O: To može značiti "čak i svaki privid zla" ili "svaki oblik zla". Grčka riječ za "oblik", eidos, također može značiti izgled, modu, oblik, vid. Prema Strongovoj konkoranciji, potječe od riječi za "pogled". Uzgred, Aland i sur. ne navode nikakve varijacije u rukopisima, stoga je ovo isključivo pitanje prijevoda, a ne rukopisa.

Zaključak: Na temelju grčke riječi oblik/vrsta/gledanje itd., obje su tvrdnje istinite. Trebamo izbjegavati svaki oblik zla. Osim toga, trebamo izbjegavati da nas drugi vide kako činimo istinski zle stvari. Nadalje, 2. Korinćanima8:22 pokazuje da je Pavao želio postupati ispravno pred svima.

Međutim, 1. Solunjanima5:22 ne odnosi se na to da dopuštamo ljudima da nas vide kako činimo dobra djela (kao što je propovijedanje Evanđelja) jer oni pogrešno misle da je to zlo.

P: U 1. Solunjanima 5,26; Rimljanima 16,16; 1. Korinćanima 16,20; 2. Korinćanima 13,12; i 1. Petrovima 5,14, trebaju li kršćani jedni druge pozdraviti svetim poljupcem?

O: U kulturi tog vremena sveti poljubac bio je prikladan. U američkoj i kineskoj kulturi ekvivalent je zagrljaj ili rukovanje.

P: Kako znamo da je Pavao napisao 1. Solunjanima?

O: Postoje barem dva razloga.

1. Prva Solunjanima to potvrđuje, a rana Crkva to nikada nije dovodila u pitanje.

2. Tertulijan je rekao da je Pavao pisao Tesaloničanima u djelu Protiv Marciona, knjiga 4, poglavlje 5, str. 345–350 (207. g.). Bila je to knjiga "koja potječe od apostola, koja je čuvana kao sveto zaduženje u crkvama apostola."

Vjerojatno su i drugi pisali o Prvoj Solunjanima.

P: Koje su sličnosti između Prve Solunjanima i ostalih Pavlovih pisama?

Ovdje su one koje sam pronašao.

P: Kada je napisana 1. Solunjanima?

O: Prilično precizno znamo kada je napisana: oko 51. – 52. godine. Prva Solunjanima 3,1–7 pokazuje da je napisana nakon što je Pavao napustio Atenu i bio u Korintu. Djela apostolska 18,12-17 kažu da je Gallio bio prokonsul Ahaije. Natpis u Delfima pokazuje da je Gallio bio prokonsul samo od oko 51. do 52. godine. Drugi tumače da je datum 52. – 53. godina.

Ako skeptik tvrdi da su Pavlova pisma napisana mnogo kasnije od strane nekog drugog, a riječi iz Prve Solunjanima da ih je napisao Pavao bile su laž, tada je na njima teret dokaza da prilože bilo kakav dokaz da su te riječi laž. Malo je područja proučavanja na kojima se može tvrditi da je neki dokument lažan bez ikakvih dokaza.

P: U Prvoj Solunjanima, što još znamo o Galionovoj natpisu?

O: Ono što arheolozi nazivaju natpisom o Galliju trenutno se nalazi u muzeju u Delfima. Podijeljeno je na najmanje sedam različitih dijelova. Redovi 5-6 spominju edikt rimskog cara Klaudija, koji je vladao od 41. do 54. godine, a odnosi se na Lucija Junija Galla, prokonsula Ahaije. Rječnik pozadine Novog zavjeta (The Dictionary of New Testament Background), str. 53-54, iz kojeg je ovo preuzeto, navodi da je "hronologija ovisna o drugim vremenskim proračunima. Međutim, većina znanstvenika uvjerena je da se, na temelju ove natpisa, kao i činjenice da su prokonsuli obično služili jednogodišnje mandate, može datirati Galliov mandat prokonsula Korinta [u Ahaiji] na 51./52. godinu n.e."

P: U 1. Solunjanima, kako znamo je li ono što danas imamo pouzdano očuvanje onoga što je izvorno napisano?

O: Postoje barem tri razloga.

1. Bog je obećao sačuvati svoju riječ u Izaiji 55,10-11; Izaiji 59,21; Izaiji 40,6-8; 1. Petrovoj 1,24-25; i Mateju 24,35.

2. Dokazi rane Crkve. Pisci rane Crkve do Prvog nicejskog sabora (325. g.) citirali su iz Prve Solunjanima oko 49 puta, ne računajući aluzije. Citirali su 35 % Knjige Prve Solunjanima, računajući djelomične stihove kao djeliće. To je 31,05 od ukupno 89 stihova.

Ovdje su prednikijski pisci koji su se pozivali na stihove iz 1. Solunjanima.

Klement Rimski (96.–98. g.) aludira na 1. Solunjanima2:12 ,13 1. Klementovo pismo, sv. 1, str. 11

Ignacije (110.–117. g.) citira 1. Solunjanima 5,17 u Ignacijevom pismu Polikarpu, pog. 1, str. 93

Polikarp (oko 150. g.) citira cijeli 1. Solunjanima5:17 (to jest dvije riječi: "molite neprestano") u Poslanici Polikarpa Filipljanima, glava 4, str. 34

Meliton Sardski (170. – 180. g.) spominje Prvu Solunjanima kao apostolsko pismo. Govor o Gospodinovoj muci, gl. 9, str. 762.

Irenaeus iz Liona (182-188. g.) citira 1. Solunjanima 5,23 kao "u Prvoj poslanici Solunjanima". Irenaeus, Protiv hereza, knjiga 5, poglavlje 6.1, str. 532

Muratorijev kanon (170–210. g.) ANF sv. 5, str. 603 spominje Pavlova dva pisma Tesalonicima, kao i ostalih 11 Pavlovih pisama.

Klement Aleksandrijski (193–217/220. g.) citira 1. Solunjanima 2,6–7 kao Pavlovo. The Instructor, knjiga 1, poglavlje 5, str. 214

Klement Aleksandrijski (193.–205. g.) citira 1. Solunjanima 2,5–7 kao apostolovo. Stromata, knjiga 1., poglavlje 1., str. 300.

Tertulijan je u djelu Protiv Marciona, knjiga IV, poglavlje V, str. 350 (207. g.), naveo da je Pavao pisao Rimljanima, Galaćanima, Filipljanima, Solunjanima i Efežanima. On kaže da je Novi zavjet knjiga "koja potječe od apostola, koja je čuvana kao sveto zaduženje u crkvama apostola." Tertulijan (198. – 220. g.) citira 1. Solunjanima 4,15–17 u djelu Pet knjiga protiv Marciona, knjiga 5, poglavlje 15, str. 462.

Hipolit ( , 222.–235./6. g.) citira 1. Solunjanima 4,12 kao Pavlovo djelo Traktat o Kristu i Antikristu, glava 66, str. 219

Origen (225. – 253./254. g.) citira 1. Solunjanima 2,14–15 kao Pavlovo u Prvoj poslanici Solunjanima. Origenov komentar na Mateja, knjiga 2., poglavlje 18., str. 425.

Kiprijan Kartaginski (oko 246. – 258. g.) citira ono što naziva "prvim Pavlovim pismom Solunjanima" i zatim citira 1 Solunjanima 4,6. Kaže: "apostol kaže" i zatim citira 1 Solunjanima 5,2-3. Oni se nalaze u Tractatu 12, treća knjiga, 88, 89. Također kaže da je 1. Solunjanima4:13 , prema Pavlu, u Tractatima Ciprijana, Tractat 7, glava 21, str. 474.

Adamantius (oko 300. g.) citira 1. Solunjanima 2,14–15 kao riječi apostola Pavla u Djelu o pravoj vjeri, prvi dio, glava 29a, str. 69. Ne poziva se na nijedan drugi stih iz 1. Solunjanima.

Victorinus iz Pettau (mučenički poginulog 304. g.) navodno se poziva na 1. Solunjanima 1,2; 2,8; 4:17 prema Grčkom Novom zavjetu, 4. revidirano izdanje, Aland i dr. Međutim, u spisima Victorinusa iz Petaua koje posjedujem nema nikakve reference na 1. Solunjanima: O stvaranju svijeta i Komentar na Otkrivenje.

Nakon Niceje

Eusebijeva Crkvena povijest (323.–326. g.)

Hegemonius (4. stoljeće) citira 1. Solunjanima 5,1–2 kao ono što je apostol "napisao Solunjanima". Disputacija s Manesom, pog. 38, str. 212

Atanazije Aleksandrijski (367. g.) navodi knjige Novog zavjeta u Uskrsnom pismu 39, str. 552

Hilari iz Poitiersa (355.–367./368. g.) poziva se na 1. Solunjanima 4,17

Synopsis Scripturae Sacrae (350.–370. g. ili 5. stoljeće) spominje Pavlova dva pisma Tesalonicima kao dio Novog zavjeta. Citira cijeli 1. Tesalonićanima 1,1 osim posljednje četiri riječi.

Efraim Sirijski (373. g.)

Bazilije Veliki iz Kapadokije (357.–378./379. g.) citira 1. Solunjanima 3,12–13 kao od Apostola, "vjernicima u Solunima". O Duhu, gl. 21,52, str. 33

Sinoda u Laodiceji (u Frigiji) (343.–381. g.) kanon 60. (str. 159.) navodi knjige Starog i Novog zavjeta. Kanon 59. (str. 158.) kaže da se u crkvi smiju čitati samo kanonske knjige Starog i Novog zavjeta.

Ambroziaster (nakon 384. g.)

Kiril Jeruzalemski (oko 349. – 386. g.)

Ivan Zlatousti (396. g.) zapisao je 11 propovijedi o 1. Solunjanima, koje su nam i danas sačuvane. Rekao je da je autor Pavao, a s njim i Timotej.

Grgur iz Nisse (oko 356. – 397. g.) citira 1. Solunjanima 4,17 kao Pavlovo u djelu O stvaranju čovjeka, pog. 22.6, str. 412

Didimus Mlađi (398. g.)

Epifanije iz Salamise (360.–403. g.)

Ivan Zlatousti (umro 407. g.) napisao je komentare na Ivanovu, Rimljanima, 1. Korinćanima, 2. Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Kološanima, Filipljanima, 1. Solunjanima, 2. Solunjanima, 1. Timoteju, 2. Timoteju, Titu, Filemonu i Poslanicu Hebrejima.

Rufin (374.–406. g.)

Niketa iz Remesijana (366.–415. g.) poziva se na 1. Solunjanima 2,8

Jerome (373.–420. g.) aludira na 1. Solunjanima 4,13. "I apostol zabranjuje Tesalonicima da žale za onima koji su zaspali." Protiv Vigilancija, gl. 6, str. 419. On citira cijeli 1. Solunjanima 5,17 "Molite se neprestano" u Pismu 125, gl. 11, str. 248

Augustin iz Hipona (388.–430. g.) spominje apostola koji piše Tesaloničanima i citira 1. Solunjanima 1,13 u djelu O predestinaciji svetih, glava 39, str. 517

Augustin spominje apostola koji piše Tesalonicima i citira 1. Solunjanima 4,13–16 u Božjem gradu, knjiga 20, poglavlje 20, str. 439

Polupelagijanac Ivan Kasijan (419.–430. g.) citira 1. Solunjanima 4,9–10 kao Pismo apostola Solunjanima u Institucijama Ivana Kasijana, knjiga 10.7, str. 268.

Sokratova Crkvena povijest (400.–439. g.) knjiga 3., poglavlje 16., str. 87 citira dio 1. Solunjanima 5,21: "da bismo 'ispitovali sve, a držali se onoga što je dobro.'

Speculum (peti stoljeće)

Quodvultdeus (oko 453. g.) poziva se na 1. Solunjanima 1,3

Teodorit iz Cira (biskup i povjesničar) (423.–458. g.)

Varimadum (445/480. g.)

3. Spisi heretika i drugih

Heretik Marcion prema Tertullianu

Heretik Priscilijan (385. g.) poziva se na 1. Solunjanima 2,16.

Jeretik Pelagije (416.–418. g.)

Donatistički šizmatik Ticonije (nakon 390. g.) poziva se na 1. Solunjanima 1,3; 2,8

Pelagijanski heretik Teodor iz Mopsuestije (428. g.)

4. Najraniji rukopisi Prve Solunjanima koje imamo pokazuju da postoje male varijacije u rukopisu, ali nula teološki značajnih pogrešaka.

str. 30 1 Sol 4:12-13,16-17; 5:3,8-10,12-18,25-28; 2 Sol 1:1-2; 2:1,9-11 (početak 3. stoljeća)

3. stoljeće – 1968. – Tekst Novog zavjeta.

p46 Chester Beatty II 100.–150. g. ima 17 stihova iz Prve Solunjanima. Točnije, sadrži 1 Sol 1,1; 1,9–2,3; 5,5–9,23–28 i druge dijelove Pavlovih pisama i Poslanice Hebrejima. Cjeloviti tekst najranijih rukopisa Novog zavjeta sadrži fotografiju dijela p46 na str. 192. Također se na str. 197–198 navodi da kvaliteta i stihijometričke oznake pokazuju da je ovo napisao profesionalni prepisivač.

Prva polovica 3. stoljeća - 1936. - Frederic G. Kenyon prema djelu The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts.

2. stoljeće, 200. g. – 1935. – Ulrich Wilken prema The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts.

200. g. – 1968. – Tekst Novog zavjeta.

81.–96. g. – 1988. – Young Kyu Kim prema The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts.

Oko 200. g. – 1975. – Aland i dr., treće izdanje.

Oko 200. g. – 1998. – Aland i dr., četvrto revidirano izdanje.

Rani do sredina 2. stoljeća - 1999. - The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts. To se djelomično temelji na rukopisu koji je vrlo sličan Papirusu Oxyrhynchus 8 (kasno 1. ili rano 2. stoljeće) i Papirusu Oxyrhynchus 2337 (kasno 1. stoljeće).

p61 Rimljanima 16:23,25-27; 1 Korinćanima 1:1-2, 2-6; 5:1-3, 5-6, 9-13; Filipljanima 3:5-9, 12-16, Kološanima 1:3-7, 9-13, 1. Solunjanima 1:2-3; Titu 3:1-5, 8-11, 14-15, Filemonu 4-7. oko 700. g.

oko 700. g. – 1968. – Tekst Novog zavjeta.

Oko 700. g. – 1975. – Aland i dr., treće izdanje.

Oko 700. g. – 1998. – Aland i dr., četvrto revidirano izdanje.

p65 1 Sol 1:3-2:1; 2:6-13. Sredina 3. stoljeća. The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts sadrži fotografiju dijela p49 na str. 348. Također se navodi da su p49 i p65 napisali isti prepisivač. To su aleksandrijski tekstovi.

3. stoljeće - 1968. - Tekst Novog zavjeta.

Alexandrinus [A] oko 450. g.

Vaticanus [B] 325-350.

Sinaiticus [Si] 340-350. g.

Ephraemi Rescriptus [C] 5. stoljeće

Claromontanus [D] 5. / 6. stoljeće

I Washington, D.C. 5. stoljeće

Bohajski koptski [Boh] 3./4. stoljeće

Sahidski koptski [Sah] 3. / 4. stoljeće

Fajjumski koptski [Fay] 3./4. stoljeće

Italika [Ital] 4. do 13. stoljeća

Latinska Vulgata [Vg] 4. i 5. stoljeće

Gotska [Goth] 493.–555. g.

Jermenski [Arm] od 5. stoljeća

Gruzijski [Geo] od 5. stoljeća

Etiopski [Eth] od oko 500. g.

Peshitta sirijska [Syr P] 400.–450. g.

Harclean Sirijski [Syr H] 616. g.

Pogledajte www.BibleQuery.org/1 Thessalonians Manuscripts.html za više o ranim rukopisima Prve poslanice Solunjanima.