< Upit o Bibliji iz rukopisa Novog zavjeta

P: Gdje možemo sami pogledati pojedinačne rukopise Novog zavjeta?

O: Jedna od najboljih knjiga za čitanje izvornog grčkog teksta, kao i raspravu o tekstu, jest The Text of the Earliest New Testament Greek Manuscripts (A Corrected Enlarged Edition…) koju su uredili Philip W. Comfort i David P. Barrett. Tyndale House Publishers, Inc. 1999., 2001.

Ako ste u Dublinu u Irskoj, možete posjetiti knjižnicu Chester Beatty ili knjižnicu Bodmer u Ženevi u Švicarskoj.

Ako želite vidjeti varijacije u rukopisima navedene za određeni stih, dobar izvor je The Greek New Testament: četvrto revidirano izdanje autora Kurta Alanda, Matta Blacka, Carla M. Martinija, Brucea M. Metzgera i Allena Wikgrena. United Bible Societies 1988.

P: Kako možemo znati je li Novi zavjet pouzdano preveden?

O: Ne posjedujemo originalne rukopise, ali imamo barem 178 grčkih rukopisa nastalih prije kraja petog stoljeća, i ako bi netko namjerno nešto iskrivio na engleskom (kao što su to učinili Jehovini svjedoci), svi možemo točno vidjeti gdje su to učinili. Međutim, to nije kraj priče.

Mogao bi se postaviti problem kako znamo da grčki jezik razumijemo ispravno. Postoje tri neovisna načina na koja to znamo.

1. Imamo opsežne reference na Stari i Novi zavjet na grčkom i latinskom jeziku među crkvenim piscima. Oni citiraju oko 64 % Novog zavjeta. Oni nisu samo ponavljali ono što je bilo u Novom zavjetu, već su to i tumačili i objašnjavali, i možemo vidjeti kako su razumjeli grčki tekst.
2. Imamo mnogo nereligijskih grčkih rukopisa i možemo vidjeti kako su se većina riječi u Novom zavjetu koristile u svakodnevnom jeziku. Na primjer, za brod se moglo reći da je "kršten" ako bi potonuo.

3. Imamo Biblije prevedene s grčkog na druge jezike, uključujući koptski, armenski, gruzijski i latinski. Jedna od zanimljivijih je gotska. Zapravo ju je napravio arijanski heretik Ulfilas. Kao arijanac, moglo bi se pomisliti da je imao motiv da promijeni značenje ili da je barem koristio bilo koje grčke varijante koje su imale značenje povoljnije za njegovu teologiju, no značenje njegovog prijevoda identično je grčkoj Bibliji, uz jednu značajnu iznimku. Uopće nije preveo knjige Prve i Druge kraljevske, jer je smatrao da su Goti već ionako previše ratoborni.

P: Kako je moguće da nebeska knjiga potječe od savršenog Boga? Dok čitate sveto pismo, nailazite na velik broj fusnota u kojima piše da nismo sigurni treba li uključiti određene odlomke. Kršćanima se govori da ti problemi postoje zbog navodnih "grešaka prepisivača" te da su "izvorni spisi" Biblije savršeni. Ali kako to itko zna? Nemamo izvorne spise!

O: Bog je obećao sačuvati svoju riječ u Izaiji 55:10-11; 59:21; 1. Petrovoj 1:24-25; i Mateju 24:35. Bog je savršen i Bog istine. Sve što je Bog rekao u izvornim rukopisima bilo je istinito. Greške prepisivača ne utječu na istinitost onoga što je izvorno rečeno i ne pokazuju da je nesavršena knjiga došla od savršenog Boga. Kada netko, poput mene, kaže da je Biblija bezgrešna, misli se na to da je Biblija bez ikakve pogreške u izvornim rukopisima i bez značajne pogreške (neomiljiva) danas.

Međutim, mislim da je dio onoga što zapravo pitate kako možemo vjerovati poruci u knjizi koja sadrži greške prepisivača. Prema mojim istraživanjima, sigurni smo u 97 % riječi u Novom zavjetu, ali to i dalje ostavlja oko 3.928 riječi, pri čemu je kraj Evanđelja po Marku (166 riječi) najveće mjesto neizvjesnosti. Vjerujem da možemo biti sigurni u značenje koje je Bog namijenio, jer te neizvjesnosti ne mijenjaju značajno smisao. (Usput, svako pojedino učenje na kraju Evanđelja po Marku spomenuto je i drugdje, osim onog o pijenju otrova.) Nemam problema s krajem Evanđelja po Marku koji kaže da Bog može zaštititi svoje poslušne ljude kada piju otrov, jer Bog može zaštititi ljude od otrova, baš kao što nas može zaštititi od bilo čega. Međutim, Biblija također kaže da ne trebamo kušati Boga u Mateju 4,7 i na drugim mjestima. Bog nije obvezan zaštititi ljude koji Ga glupo kušaju. Dakle, ukratko, ne vjerujem da je sveznajući, svemogući i svugdje prisutan Bog istine dopustio da se Njegova riječ iskrivi.

Iako 3% nije mnogo, možda se ipak pitamo zašto je Bog uopće dopustio tu varijaciju od 3%. Predlažem da je možda Bog to učinio namjerno. Možda je to učinio da jasno pokaže da nisu pojedinačne riječi važne, nego značenje i smisao onoga što je rečeno. Farizeji su se ponosili poznavanjem pojedinačnih riječi Starog zavjeta, a ipak nisu tražili Mesiju, pljačkali su udovice umjesto da brinu o siromašnima i voljeli su novac i prestiž više nego Boga i ljude. Nažalost, sasvim je moguće učiniti istu stvar i danas, a ovo može biti podsjetnik da, ako mislite da je cilj samo poznavanje riječi, tih 3 % pokazuje da vaš cilj nikada neće biti savršeno ostvaren i da tražite na pogrešnom mjestu.

P: Koji je najraniji datum do kojeg je iz svake knjige Novog zavjeta citiran barem jedan stih?

O: Već 188. godine po. Kr. svaka je knjiga citirana osim tri: Filemon, 3. Ivanova i Juda.

Origen (225. – 254. g.) bio je prvi poznati autor koji je citirao iz knjige Filemona. On citira posljednjih 11 od 20 grčkih riječi iz Filemona 14 kao "Pavao ... govorio je Filemonu" u Homilijama o Jeremiji, Homilija 20, odjeljak 2.2, str. 224.

Klement Aleksandrijski (193.–217./220. g.) bio je prvi poznati autor koji je citirao knjigu Jude. On je u cjelosti citirao Jude 5–6 u djelu The Instructor, knjiga 3, poglavlje 8, str. 282.

Iako su Origen (225. – 254. g.) i Dionizije Aleksandrijski (246. – 265. g.) spomenuli treću Ivanovu poslanicu, nijedan pisac je nije citirao prije 350. g.

Međutim, Sinaiticus (340-350. g.) sadrži 3. Ivanovu.

P: Do 350. g. n. e., u rukopisima ili citatima, za koja su nam stihovi sačuvani u obliku kopije ili citata?

O: U vrijeme nastanka Vaticanusa i Sinaitica, do 350. g. n.e., citiran je svaki stih osim: Marko 15:18a (4/8 riječi), Marko 16:11,16-20 (dijelovi Marka 16:9,10,12-15), Djela 8,37 (ne 11,3 nego 9 riječi, tj. sve osim 3 riječi), Djela 15,34; Djela 28,29, Ivan 7,53–8,11. To je sve ili dijelovi svakog stiha osim 20. Naravno, dodatak u 1. Ivanova 5,7–8 također nije pronađen jer je dodan kasnije.

P: Je li nešto istinito samo zato što ga netko zapiše? Kršćane se često uči da "rukopisni dokazi" dokazuju istinitost Biblije. Točnije, kršćanima se govori da postoje tisuće kopija rukopisa Svetog pisma i da to na neki način čini Bibliju pouzdanom. Ali kako? Bilo tko može nešto zapisati i proizvesti tisuće kopija onoga što je napisao. Čini li to na neki način istinitim ono što je netko zapisao? Naravno da ne!

O: Vaša je opaska 100 % točna. Pri utvrđivanju istinitosti naše Biblije danas morate

a) utvrditi da je izvorno bilo Božje riječi, i

b) utvrditi da je sačuvana bez značajnih pogrešaka.

Stoga je rukopisni dokaz o kojem kršćani govore, b), nužan, ali ne i dovoljan. Rukopisi su važni za utvrđivanje b), ali se ne bave a). Kada u nedjeljnoj školi poučavam o pouzdanosti Biblije, smatram da je važno istaknuti oba aspekta.

P: Kako se datiraju drevni rukopisi?

O: Neki, poput fragmenta John Rylands (117.–138. g.), datirani su na temelju rukopisa. Drugi je jednostavno datirati jer je autor ili napisao datum pisanja ili spomenuo poznati događaj (poput početka vladavine kralja). Mnogi rukopisi datirani su prema stilu rukopisa u usporedbi s dokumentima poznatog datuma (poput pokopa u Pompejima). U nekoliko slučajeva poznat je datum korektora rukopisa, pa je očito da je rukopis morao biti stariji od toga.

Na engleskom jeziku, rukopis iz vremena Američkog rata za neovisnost, rukopis iz vremena Abrahama Lincolna i rukopis sto godina kasnije vrlo se razlikuju. Razlikuju se i gramatika te riječi koje ste mogli koristiti. Slično tome, način oblikovanja grčkih slova i gramatičkih znakova ponekad može datirati rukopis unutar 50 godina.

Pisci su početkom 2. stoljeća prešli s pisanja na svitcima na pisanje u knjigama. Magdalski rukopis Matejeva evanđelja 26:7-8,10,14-15,22-23,31-33 (3 fragmenta, svaki s prednje i stražnje strane) bio je pisan velikim slovima i dio je knjige. Pismo je vrlo slično rukopisima zakopanim u Pompejama i Herculaneumu. Znanstvenici raspravljaju o ovom primjerku, s datiranjima još iz razdoblja od 50. do 60. godine, no mi ćemo se držati "dokaza iz knjige" i slijediti Philipa Comforta koji ga datira na početak 2. stoljeća (100. godina).

Međutim, u nekoliko slučajeva bilo je lažnih tragova. Načini pisanja nekih slova, za koje se smatralo da dokazuju da je rukopis nastupio nakon određenog datuma, pronađeni su u ranijim rukopisima, naknadno otkrivenima s poznatim datumima. Stariji znanstvenici Novog zavjeta bili su prilično konzervativni u svojim rezultatima, stoga su datumi navedeni u knjigama s početka i sredine 20. stoljeća uglavnom točni ili pomalo kasni.

P: Što je neadekvatno u znanju mnogih kršćana o rukopisima Novog zavjeta?

O: Mnogi kršćani (uključujući i mene) podučavali su nešto pomalo zastarjelo što glasi ovako.

117.–138. g. John Rylands (još uvijek točan)

150–200. g. Bodmer II (p66) (92 % Ivanova evanđelja)

oko 200. g. Chester Beatty (p45, p46, p47) (većina Novog zavjeta)

325-350. g. n.e. Vaticanus (B) Većina Starog zavjeta i Matej 1. – Hebrejima9:15 (još uvijek ispravan)

340-350. g. n.e. Sinaiticus (Aleph) Većina Biblije (još uvijek ispravan)

Nekoliko drugih rukopisa datirano je 25 do 75 godina kasnije nego što bi trebali biti.

Jedan nedostatak ovog pristupa jest taj što je u posljednjih pedeset godina pronađeno toliko drugih ranih biblijskih rukopisa. Drugi nedostatak je što je pronađeno mnogo drugih nebiblijskih rukopisa koji nas navode da neke rukopise datiramo još ranije.

Postoje nesuglasice oko datuma Bodmera II. Comfort kaže sredina 2. stoljeća, Hunger 100. – 150. godina, a Turner 200. – 250. godina. Comfort učinkovito pobija Turnerove razloge u djelu *The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts* na stranicama 367. – 368. i oprezniji je od Hungera. To znači da je Bodmer II datiran u razdoblje od 125. do 175. godine.

Chester Beatty II (p46) datira Young Kyu Kim na razdoblje od 81. do 96. godine. Comfort ga datira na rano do srednje 2. stoljeće. Kenyon ga je 1936. datirao na razdoblje od 200. do 250. godine, uglavnom na temelju stihometrijskih bilješki. (Comfort kaže da je prepisivač bio izvrstan i očito profesionalac.) Wilcken ga je 1935. datirao u 200. godinu, ali je pogledao samo jedan list. Međutim, Comfort pruža opsežna usporedba s drugim rukopisima i, iako ne može isključiti Kimovu dataciju, datira Chester Beatty II u razdoblje od 100. do 150. godine.

Ostale značajne činjenice su da se p4 (iz Evanđelja po Luki) nekada datirao u 4. stoljeće, a sada se datira u sredinu 2. stoljeća. p104 (iz Evanđelja po Mateju) datira se od kraja 1. stoljeća do kraja 2. stoljeća, ali je vjerojatnije da je iz ranog do srednjeg dijela 2. stoljeća, otprilike isto kao i fragment John Rylands iz Evanđelja po Ivanu 18:31-33,37-38.

P: Koji je sažetak grčkih rukopisa Novog zavjeta?

O: Evo sažetka samo grčkih rukopisa Novog zavjeta ili dvojezičnih rukopisa kod kojih je jedna strana na grčkom.

Datumi su preuzeti iz djela The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts (Comfort 1999), Manuscripts of the Greek Bible (Metzger 1981), The Greek New Testament 4th Revised Edition (Aland i sur. 1993), http://textus-receptus.com/wiki/List_of_New_Testament_uncials i neke s Wikipedije, kao što je https://en.wikipedia.org/wiki/Category:6th-century_biblical_manuscripts.

P: Koji su neki detalji o najranijim fragmentarnim i cjelovitim rukopisima Novog zavjeta?

O: Do 300. godine n.e. sačuvano je 41 rukopis Novog zavjeta. Ovdje je njihov kronološki popis, kao i kasnijih. Neki od tih rukopisa prvi su put datirani prije 70 godina, ali su naknadni slični papiri pokazali da su neke od tih datacija bile previše konzervativne (kasne). Datumi su preuzeti prvenstveno iz djela The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts (Comfort 1999), a sekundarno iz djela Manuscripts of the Greek Bible (Metzger 1981) i The Greek New Testament, 4. revidirano izdanje (Aland i sur. 1993.).

P: Kada biblijski stih ima varijante, kako procijeniti koja je najvjerojatnija originalna?

A: Prvo, pogledajmo četiri vrste pogrešaka, zatim kriterije koje mnogi koriste, i na kraju relativno vrednovanje kriterija.

Četiri vrste pogrešaka

Brojim oko 3.928 varijantnih riječi u Novom zavjetu za koje nismo sigurni koja je verzija ispravna. To znači da smo sigurni u 97 % riječi. Općenito se pretpostavlja da potječu iz četiri izvora.

Slučajne tiskarske pogreške: Kopisti su često pravili jednostavne manje pravopisne pogreške ili bi povremeno duplicirali redak. Većina tih pogrešaka nema nikakav obrazac i lako se ispravljaju usporedbom s drugim rukopisima. Jedan izuzetak od ovog pravila jest to što nismo posve sigurni kako se piše "Iscariot" kao u Juda Iskariotski. Od svih riječi u Novom zavjetu za koje nismo sigurni, otprilike trećina (1.121 riječ) čine varijante jedne riječi, a 329 riječi čine dvostruke riječi. One spadaju i u ovu i u sljedeće dvije kategorije.

Namjerne sitne ispravke: Kopisti su često pokušavali ispraviti pravopis ili sitne gramatičke pogreške. Prijevoditelji na drugi jezik nastojali su točno prevesti značenje. Ponekad bi pogriješili.

Uravnotežavanje: Ponekad bi grčka gramatika ili frazeologija mogle biti neujednačene, ili odabir riječi možda ne bi bio najbolji (po mišljenju prepisivača), pa bi prepisivač pokušao to ispraviti kako bi bolje istaknuo značenje. U mnogim rukopisima u različitim stihovima stoji "Isus Krist", dok u drugima stoji "Krist Isus".

Velike promjene: Postoji 38 mjesta s 10 ili više promjena riječi. Jedna od najvećih varijanti je završetak evanđelja po Marku. U rukopisu Vaticanus (325. – 350. g.) nema završetka evanđelja po Marku, već je ondje prazan prostor. U Vaticanusu postoje prazni prostori samo između nekoliko knjiga, kao što su Maleahija i Matej. U Sinaiticu (340. – 350. g.) također je prazan prostor, ali on postoji između gotovo svih knjiga.

Sljedeći stihovi nedostaju u Sinaitiku, ali su prisutni u Vatikanu: Mt 24:35; Lk10:32 ;17:35 ; Iv 9:38;16:15 ;21:25 ; i 1 Kor 13:2. Sljedeći stihovi nedostaju u Vatikanu, a prisutni su u Sinaitiku: Mt 12:47; Lk 23:17. Ipak, B izostavlja Lk 23:34. U Vaticanusu i Sinaitiku nedostaju: Mt17:21 ,18:11 ,23:17 ; Mk7:16 ,9:44 , 46,11:26 ,15:28 ; Lk 9:55-56,17:36 , i Jn 5:4.

Pogledajte http://www.ecclesia.org/truth/vaticanus.html za više informacija.

Kriteriji za "snagu" varijante

Ovi kriteriji nisu korisni samo za biblijske rukopise, već i za bilo koji drevni rukopis.

Raniji rukopisi: Općenito se smatra da rukopis napisan bliže događaju ima veću vjerojatnost pouzdanosti od rukopisa napisanog mnogo kasnije.

Broj rukopisa: Općenito, varijanta koja se pojavljuje u velikom broju rukopisa imala bi veću težinu od varijante koja se pojavljuje u samo nekoliko rukopisa, pod uvjetom da su rukopisi slične starosti.

Jeretičke čitanke: Iako to nisu nužno namjeravali, jeretici su dali vrijedan doprinos crkvenim i biblijskim rukopisima. Kada jeretički izvor navodi da je neki rukopis na određeni način, a da pri tome nema poticaj za pristranost u tom smjeru, ili čak moguć poticaj za pristranost u suprotnom smjeru, to je snažan dokaz da jeretik nije bio svjestan postojanja biblijskog rukopisa koji je podržavao njegovo stajalište.

Težina čitanja (Lectio difficilior potior): Iako je vrlo malo vjerojatno da bi prepisivač pokušao učiniti tekst teže čitljivim, lako je povjerovati da je, ako prepisivač nije dosljedno prepisao tekst, pokušao učiniti čitanje lakšim. Stoga ovo načelo pretpostavlja da je teže čitanje bliže neuređenom izvorniku. Na primjer, u 1 Kor14:38 , jedna je varijanta "zanemareni" (Sinaiticus, Alexandrinus i drugi), nasuprot "neznajući" (p46 i drugi). Pretpostavlja se da je "zanemareni" teži i uvredljiviji prijepis, pa bi mnogi pomislili da je "zanemareni" vjerojatno ispravan prijevod, iako je p46 stariji od ostalih rukopisa.

Kao drugi primjer, u Mt 16,2-3 Isus uspoređuje poznavanje vremena s poznavanjem da će, kada se nebo crveni, pasti kiša. Ovaj vremenski fenomen vrijedi u Palestini, ali ne i u Egiptu. Rukopisi iz Egipta, poput Vaticanusa i Sinaiticusa, nemaju te stihove. Lako je postaviti hipotezu da su egipatski prepisivači, budući da je ovo čitanje bilo teže za egipatske čitatelje, napravili tu veliku promjenu (od 30 riječi).

Relativno vrednovanje kriterija

Znanstvenici se ne slažu oko važnosti ovih kriterija. Ovdje su neki od "smjernica" koje neki koriste, zajedno s opovrgavanjem.

Obitelj rukopisa: Mnogi su znanstvenici zaključili da je bizantska obitelj, unatoč velikom broju rukopisa, općenito točnija. Čini se da prevoditelji NKJV-a to preferiraju. Mnogi drugi znanstvenici, poput Westcotta i Horta, smatraju da su raniji, ali manji broj aleksandrijskih rukopisa (poput Vaticanusa i Sinaitica) točniji. Drugi, poput prevoditelja NIV-a, su "eklektični" i tvrde da ne favoriziraju isključivo nijednu obitelj. Općenito, kada postoje varijante, češće će u aleksandrijskoj obitelji riječ ili fraza biti izostavljena (ili uklonjena, ovisno o perspektivi), a u bizantskoj obitelji prisutna (ili dodana, ovisno o perspektivi). Jedan rukopis, Bezae Cantabrigiensis (5. stoljeće n.e.), često će sadržavati obje varijante zajedno!

Raniji rukopisi: Nije istina da svi smatraju da je raniji rukopis uvijek najbolji. Kasniji rukopisi često su izrađivani od strane profesionalnih prepisivača (što možemo utvrditi po rukopisu) i vjerojatno su nastali uz više istraživanja o varijantnim čitanjima. Neki od najranijih rukopisa mogli su biti brzo izrađeni od strane običnih kršćana, s mnogo tipografskih pogrešaka.

Oslanjanje na prednosti/pogreške prethodnih učenjaka: Origen iz Aleksandrije obavio je ogroman posao prikupljajući varijante različitih stihova što je pomoglo u određivanju najtočnijih. Nažalost, njegovo djelo, Hexapla, sa svim svojim simbolima i bilješkama, izgubljeno je. Međutim, sigurni smo da su rezultati njegovog rada bili poznati aleksandrijskoj crkvi i vjerojatno korišteni za izradu točnijih rukopisa. Ako biste vjerovali da su Origenov rad i odluke vjerojatno u najvećoj mjeri bili dobri, bili biste skloniji vjerovati aleksandrijskoj obitelji rukopisa. Ako mislite da je mogao pogriješiti u mnogim stvarima i želite pregledati rukopise bez njegove pristranosti, možda biste više vjerovali bizantskim, latinskim, sirijskim ili drugim rukopisima.

Težina čitanja: Neki ljudi koriste kriterij težine čitanja. To pretpostavlja da bi kasniji prepisivači ispravljali stvari i činili ih lakšim za čitanje, pa bi se najraniji način čitanja smatrao najtežim, kad su svi ostali dokazi isti.

Koja vrsta varijante i koji rukopis: Ako je rukopis vrlo sličan drugim rukopisima u određenoj obitelji rukopisa, varijante u tom rukopisu koje se razlikuju od drugih rukopisa u istoj obitelji smatrale bi se značajnijima prema nekim ljudima.

Validacija: Jedna statistička metoda je podijeliti podatke na skupove za obuku i za testiranje. Dobiti težine za obuku, a zatim ih koristiti za predviđanje testnih podataka, kao mjeru koliko je dobro ponderiranje. To bi se moglo primijeniti na rukopise.

Oprez: Ponekad dobijete drugačiji odgovor kada se usredotočite na drugo pitanje. Ako pitate: "Koji je rukopis vjerojatnije original?", mogli biste dobiti "pobjednika" s 60 %-tnom sigurnošću. Ali ako pitate: "Možemo li utvrditi koja je varijanta original, i ako da, koja?", onda biste mogli reći da je to neodređeno, osim ako nije bilo barem 96 %-tno sigurno.

P: Koji su dokazi (za i protiv) da p4 potječe iz istog rukopisa kao i p64 i p67?

O: To je prema Philipu Comfortu u djelu The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts, str. 38-39.

Dokazi iz istog rukopisa

S1. Sve su slova, osim tri koja se mogla usporediti u sva tri rukopisa, identična. Četiri slova nije bilo moguće usporediti. Sigma, epsilon i alfa prilično su slične u svim rukopisima, ali ne i potpuno identične. U nekim slučajevima u p4 donji je dio manje zaobljen nego u drugima. U p64 i p67 sva su ta slova uvijek manje zaobljena.

S2. Stranice su vrlo slične; sve su iste širine, istog broja stupaca (2), s oko 36 redova po stupcu i 15–17 slova po redu.

S3. Slična interpunkcija i oblikovanje odlomaka zajednički su za sva tri.

S4. p64 i p4 kupljeni su u istom gradu.

S5. "Svetim skraćenicama" služilo se u mnogim rukopisima iz kasnog drugog i ranog trećeg stoljeća za Boga, Gospodina, Isusa, Krista i Duha. Ta su tri rukopisa također koristila te skraćenice, ali su imale i "svetu skraćenicu" za Sina, Oca, čovjeka, križ i raspeti.

S6. Uz p4 ide još jedan mali fragment, napisan od kasnijeg pisca, koji je dio naslovnice "Evanđelje po Mateju". Comfort (str. 43–44) navodi da je bilo moderno da prepisivači dodaju naslov iz razdoblja od 175. do 200. godine. To ne rješava pitanje je li p4 isti rukopis kao p64/p67, ali potvrđuje rani datum za p4.

S7. Reputacija Colina Robertsa (koji je datirao rukopis John Rylands), Josepha van Haelsta, C.H. Robertsa i Philipa Comforta.

Dokazi o različitim rukopisima

D1. Papirus p4 ima finije, tanje poteze pera od p64/p67. Različit stil pisala i/ili tinta u rukama istog pisara mogli su stvoriti tu razliku.

D2. Papiri p64/p67 u prosjeku su svjetliji od p4, iako su dijelovi p4 iste svjetline kao p64/p67. Razlika u uvjetima očuvanja mogla bi to uzrokovati. Bez obzira na to, p4 nije ujednačen i dijelovi odgovaraju p64/p67.

D3. Alandov ugled. Godine 1965. Kurt Aland je sugerirao da je p4 isti kodeks kao p64/p67, ali ih je kasnije naveo kao odvojene. Philip Comfort (str. 36) kaže da mu nije poznat nijedan razlog koji je Aland naveo za tu promjenu.

P: Koliko zapravo danas postoji rukopisa Novog zavjeta (uključujući fragmente)?

O: Evo brojki raznih znanstvenika samo za grčke rukopise (cjeloviti rukopisi, mali fragmenti i sve između). Jedan od razloga zbog kojih se brojke razlikuju jest taj što je od 1975. otkriveno nekoliko novih rukopisa. Također, neki ljudi nazivaju više rukopisa onim što drugi nazivaju jednim rukopisom s više dijelova.

Rukopisi na drugim jezicima, uključujući 89+ italskih (starolatinских), četiri obitelji Vulgate, 8 sirijskih obitelji, 8 koptskih obitelji, aramejski, armenski, 2 obitelji gruzijskog, 3 obitelji etiopskog, slavenski, 5 gotskih rukopisa, arapski i perzijski, podižu ukupan broj na više od 11.000 rukopisa.

Potpuni tekst najranijih rukopisa Novog zavjeta (copyright 1999), str. 627, obuhvaća rukopis p104.

Neki bi rekli da zapravo postoji četiri papira manje, budući da su p45 + p46 + p47 očito napisali isti prepisivač. p64 + p67 također su očito od istog prepisivača. p20 + p27 moguće su od istog prepisivača.

Radi usporedbe, u knjizi "Manuscripts of the Greek Bible" na str. 5 navodi se da su znanstvenici katalogizirali 55 000 grčkih rukopisa na sve teme. Dakle, gotovo 10 % svih grčkih rukopisa čine biblijski rukopisi. Homerova Ilijada ima drugi najveći broj kopija, s 1 757 rukopisa.

Usput, postoje proturječni podaci o tome kada je Homer živio. Stari grčki povjesničar Aristarkh navodi 1044. g. pr. Kr., autoriteti u Filostratu 1159. g. pr. Kr., a pseudo-Herodot u djelu Život Homera navodi 1102. g. pr. Kr. Nasuprot tome, povjesničar Teopomp je rekao da je Homer živio čak do 685. g. pr. Kr. Herodot kaže da nije bilo ranije od otprilike 730. g. pr. Kr. Izlazak je bio oko 1447. pr. Kr. Vidi The Encyclopaedia Britannica, svezak 11 (1956.), str. 689 pod naslovom Homer. Navodi se da su Ilijada i Odiseja izvođene u Ateni svake četiri godine te da postoji samo 10 papirusa Homera iz razdoblja prije 150. pr. Kr.

P: Za Novi zavjet, koliko višejezičnih rukopisa danas postoji?

O: Najstariji sačuvani dvojezični rukopis je Bezae Cantabrigiensis. Ovdje je popis dvojezičnih rukopisa.

grčki i latinski (20 rukopisa) D (Bezae Cantabrigiensis), D (Claromontanus), E, F, G, ostali

grčki i arapski (16 rukopisa) (0136, 0137, 211, 609, l6, l225, l311, l762, l804, l937, l1023, l1343, l1344, l1746, l1733, l1774)

Grčki i armenski (1 rukopis) (256)

Grčki i koptski (52 rukopisa) (p6, p41, p42, p62, T, 070, 086, 0100, 0110, 0113, 0124, 0125, 0129, 0139, 0164, ostali)

Grčki i slavenski (3 rukopisa) (525, 2136, 2137)

Grčki i turski (1 rukopis) (rukopis 1325)

Postoje tri poznata trijezikna rukopisa:

Grčki, koptski i arapski (2 rukopisa) (l1993, l1605)

Grčki, latinski i arapski (rukopis 460)

Za više informacija pogledajte "Rukopisi grčkog Svetog pisma", str. 56.

Q: Ukratko, kada su ovi rukopisi napisani?

O: Lukov rukopis u Parizu (p4) koji sadrži dijelove Luka 1. do 6. datira Philip Comfort na oko 100. godine n.e. Naravno, Evanđelje po Luki napisano je prije Djela apostolskih. Više o tome nalazi se u knjizi Thiedea, Carstena P. i Matthew d'Ancone, *Eyewitness to Jesus: Amazing New Manuscript Evidence About the Origin of the Gospels* (NY Doubleday 1996., 206 str.). Međutim, dok Thiede i d'Ancona datiraju ovaj fragment na "ne mnogo kasnije od 68. g.", Philip Comfort je oprezniji i datira ga na 100. g. Aland i sur. u djelu The Greek New Testament, četvrto izmijenjeno izdanje (1998.), datirali su ga u četvrti stoljeće.

Najraniji fragment evanđelja po Ivanu, nazvan Papirus John Rylands, napisan je 117. – 138. godine. Slijedi papirus Chester Beatty II, iz 150. – 200. godine (ili 200. – 225. godine). Slijedi papirus Bodmer II, napisan oko 125. – 175. godine (ranije se smatralo da je iz razdoblja 150. – 200. godine). Samo ova dva rukopisa sadrže 40 % Novog zavjeta, prema mojoj vlastitoj studiji i knjizi The Qur'an and the Bible, str. 148.

Ukupno je oko 200. godine postojalo 4 sačuvana rukopisa, prije 300. godine još 30 rukopisa, oko 300. godine 8 rukopisa, prije 400. godine još 28 rukopisa, oko 400. godine 16 rukopisa i prije 500. godine još 38 rukopisa. Pogledajte The Text of the New Testament: An Introduction to the Critical Editions and to the Theory and Practice of Modern Textual Criticism, autori Aland i Aland, str. 52, i A General Introduction to the Bible, str. 387, za tablice svih rukopisa do 1600. godine.

José O'Callaghan je u Špilji 7 u Kumranu pronašao fragmente papirusa datirane 50. godinom poslije Krista koji bi mogli biti fragmenti evanđelja po Marku. Međutim, u knjizi The Expositor's Bible Commentary, svezak 8, str. 608, stoji da su to "u velikoj mjeri odbili stručnjaci za Novi zavjet (vidi EBC 1:420-421, bilj. 1). Dokazi koje O'Callaghan iznosi su previše fragmentarni da bi bili pouzdani."

P: Za Novi zavjet u usporedbi s drugim starim djelima, koliki je broj varijacija u rukopisima?

O: Sigurni smo u više od 97 % riječi u Novom zavjetu. Homerova Ilijada je sljedeći najpouzdanije sačuvani dokument. Ima 1.757 rukopisa i točna je 95 %. Sadrži 15.600 stihova, od kojih je oko 764 upitna. Hinduistička Mahabharata ima 250.000 stihova i prema Bruceu Metzgeru točna je otprilike 90 %. Sadrži više od 26.000 stihova s tekstualnom korupcijom.

P: U usporedbi sa Novim zavjetom, koji su datumi nekih drugih ranih dokumenata i broj primjeraka?

O: Evo popisa sačuvanih rukopisa drugih starih djela.

Možete ih vidjeti na: https://biblequery.org/Bible/BibleReliability/ExistingNTManuscripts.html (i .docx)

Za vrlo detaljan popis dodatnih autora pogledajte i https://www.tertullian.org/rpearse/manuscripts/greek_classics.htm

Reference: https://www.toughquestionsanswered.org/2012/12/11/how-do-other-ancient-texts-compare-to-the-new-testament/ i https://truediscipleship.com/manuscript-evidence-for-the-superior-new-testament-reliability/ i The Origin of the Bible. Imajte na umu da neki raniji izvori navode manji broj za Demostena, Herodota, Homera, Julija Cezara, Platona, Tacita i Tukidida zbog naknadnog otkrivanja većeg broja rukopisa.

P: U Novom zavjetu, koji je sažetak varijacija u rukopisima?

A: Gotovo smo sigurni u oko 97 % riječi Novog zavjeta. (Drugi ljudi mogli bi imati neznatno drugačije brojke ako isključe neke varijacije kao zasigurno netočne.) Evo sažetka po knjigama. Za detalje pogledajte kraj rasprave o svakoj knjizi.

Ovo je dostupno na https://www.biblequery.org/ntmss.html. Pojedinačne varijante koje čine ovaj broj možete vidjeti na www.biblequery.org/[bookname]%20Manuscripts.html, zamijenivši [bookname] nazivom knjige.

Q: Zašto se postotak navedenih varijanti (97%) razlikuje od drugog broja, 99,5 %?

O: Aland i sur. u knjizi Grčki Novi zavjet, osim navođenja varijacija u rukopisima, daju procjenu pouzdanosti teksta. U četvrtom izdanju na str. 3 slova znače:

A - "ukazuje da je tekst siguran"

B - "ukazuje da je tekst gotovo siguran"

C - "ukazuje da je Odbor imao poteškoća pri odlučivanju koju varijantu uvrstiti u tekst."

D - "koja se javlja samo rijetko, označava da je Odbor imao velike poteškoće pri donošenju odluke."

Imajte na umu da u 3. izdanju na stranicama xii-xiii slova imaju neznatno drugačija značenja.

A - "gotovo sigurno"

B - "određena razina sumnje"

C - "značajan stupanj sumnje"

D - "vrlo visoka razina sumnje"

Do broja od gotovo 97 % dolazi se uključivanjem svih kategorija, a do broja od 99,5 % uključivanjem samo kategorija C i D. Broj od 99,5 % ne uključuje, na primjer, mnoge grčke tekstualne varijante koje su bile primarni izbor biblijskih znanstvenika koji su prevodili NKJV, uključujući duži završetak evanđelja po Marku i perikopu o preljubnici. Što se mene tiče, umjesto da pokušavam reći koji je skup učenjaka u pravu, jednostavno želim izvijestiti o tome gdje pouzdani učenjaci nisu sigurni ili se ne slažu. Zato sam ih uključio u brojku od 97 %, a ne u onu od 99,5 %. Brojka od 97 % uključuje sve varijante osim onih s vrlo očitim zaključcima.

P: Koje su karakteristike tiskarskih pogrešaka u Novom zavjetu?

O: Sljedeća tablica izračunata je na temelju mogućih značajnih varijacija u rukopisima navedenih na kraju rasprave o svakoj knjizi.

Sljedeća tablica prikazuje razlike prvenstveno zbog tipografskih pogrešaka, pravopisnih, gramatičkih i leksičkih promjena. Primijetite relativno velik broj promjena pojedinačnih riječi.

Ovo je dostupno na internetu na adresi https://www.biblequery.org/ntmss.html

Dakle, više od polovice riječi Novog zavjeta s varijantama nalazi se na mjestima s samo jednom do tri varijacije riječi. Zanimljivo je da je postotak riječi podložan nesigurnim tiskarskim pogreškama vrlo sličan kod varijacija od jedne, dvije i tri riječi. Evanđelje po Marku i ostale knjige Novog zavjeta imaju više nesigurnih tiskarskih pogrešaka, vjerojatno zato što je sačuvano manje rukopisa. Također, prema kratkom razgovoru koji sam vodio s Danielom Wallaceom, varijacije u starim rukopisima nisu veće od varijacija između modernih verzija, kao što su New King James i New International Version.

P: Kako ste došli do broja od 97 % za nesigurnosti u rukopisima?

O: Utvrdio sam da ukupan broj grčkih riječi u Novom zavjetu iznosi 137.986 prema 3. izdanju Aland i sur. i 4. izdanju Aland i sur. To uključuje i riječi o kojima je riječ, a koje su bile u zagradama. To uključuje duži završetak Evanđelja po Marku, a ne kraći.

Ukupni broj riječi varijacija u rukopisima koje sam vidio iznosi 3.928 riječi na 1.291 mjestu. To je utvrđeno pregledom 3. izdanja Alanda i suradnika, 4. revidiranog izdanja Alanda i suradnika, Metzgerova djela "A Textual Commentary on the Greek New Testament", Barryja te fusnota iz prijevodaNASB , NIV, NKJV i NRSV.

Isključio sam najmanje 441 riječ na 82 mjesta navedena u nastavku, jer je zadovoljeno većina sljedećih kriterija:

1. Nije bilo neslaganja između aleksandrijske i bizantske obitelji rukopisa,

2. Najraniji rukopisi bili su jednoglasni,

3. Aland i sur. u 3. ili 4. revidiranom izdanju nazvali su je "A – gotovo sigurno",

4. Varijanta se nalazila samo u jednom rukopisu ili samo u nekim kasnim rukopisima.

Imao sam sljedeće pretpostavke.

1. Općenito sam više pažnje posvećivao ranim rukopisima,

2. Manje pažnje posvećivao sam crkvenim spisima zbog razlika od jedne ili dvije riječi, jer su mogli biti parafrazirani,

3. Nisam zanemario ni aleksandrijsku ni bizantsku obitelj rukopisa.

To je ostavilo 3.928 neizvjesnih riječi od ukupno 137.986 riječi, odnosno 3.928 / 137.986 = 3%.

P: Koja su mišljenja drugih ljudi o nesigurnosti riječi u Novom zavjetu?

O: Prije uspoređivanja brojeva, važno je primijetiti da različiti brojevi izvještavaju o različitim stvarima.

Mojih 97 % odnosi se na sve varijacije u rukopisima koje imaju bilo kakvu razumnu vjerojatnost da su ispravan tekst. To je bez obzira na to koliko je nebitna pravopisna ili neka druga promjena u značenju.

Enciklopedija Baker o kršćanskoj apologetici i Opći uvod u Bibliju, str. 474, navode da bi brojke Westcotta i Horta iznosile 98,33 %.

Bruce Metzger je procijenio 99,5 % za sve rukopisne varijacije koje imaju bilo kakvu promjenu značenja. Moja procjena je 98,8 % za sve rukopisne varijante koje su neizvjesne i imaju bilo kakvu promjenu značenja.

Keith Elliott i Ian Moir u knjizi Manuscripts and the Text of the New Testament, str. 8, navode: "Većina suvremenih tekstualnih kritičara slaže se oko većine teksta (otprilike 95 posto). Sporovi i različiti zaključci pojavljuju se u preostalih otprilike 5 posto."

Prema knjizi *A General Introduction to the Bible*, str. 474, Ezra Abbot procijenio je oko 95 % / 99,75 %. Varijante i suparnički čitci daju brojku od 95 %. Uklanjanjem varijacija koje ne čine primjetnu razliku u smislu teksta dobiva se brojka od 99,75 %. Opet, s istim kriterijima dobivam 98,8 %.

Za sve varijacije u svim rukopisima, u djelu "Opći uvod u Bibliju" (A General Introduction to the Bible, str. 468) navodi se da se one pojavljuju na 10.000 mjesta u Novom zavjetu. Ako je jedna varijanta bila u 20 rukopisa, tu biste je varijantu pomnožili s 20, a ako biste isto učinili sa svim varijantama, u djelu "Opći uvod u Bibliju" (A General Introduction to the Bible, str. 468) stoji da takvim brojenjem dobivamo 200.000 mjesta u rukopisima. Zanimljivo je da i u razgovorima s mormonskim misionarima i u fusnotama muslimanskih autora, jedini broj koji sam vidio za varijacije u rukopisima Biblije jest 200.000, bez objašnjenja da to nije 200.000 varijacija, već proizvod varijacija i broja rukopisa koji sadrže te varijacije. Kada netko ponovi tu brojku, a ne zna što znači, pitajte ga kako misli da to može biti istina, budući da u cijelom Novom zavjetu ima manje od 140.000 riječi.

P: U Novom zavjetu, koliki je stupanj nesigurnosti u varijantnim čitanjima?

Odgovor: Aland i sur. (3. izdanje), Aland i sur. (4. revidirano izdanje) i Green imaju različita mišljenja o nekim riječima. Aland i sur. (3. izdanje) prikazuju varijacije u rukopisima na 1.333 mjesta i svrstavaju ih u 4 kategorije. "A" znači "gotovo sigurno", "B" znači "određena mjera sumnje", "C" znači "značajna mjera sumnje", a "D" znači "vrlo visoka mjera sumnje". "Naizgled velik broj odluka C posljedica je okolnosti da mnoge čitanke u klasama A i B nisu imale uključene varijante u aparatu, jer nisu bile važne za svrhu ovog izdanja. Daleko najveći dio teksta predstavlja ono što se može nazvati stupnjem sigurnosti A." (str. xiii) Pod uvjetom da sam ispravno izbrojao, u trećem izdanju nalazi se 121 (9 %) oznaka A, 468 (35 %) oznaka B, 603 (45 %) oznaka C i 141 (11 %) oznaka D u cijelom Novom zavjetu. Vjerojatnost da je varijanta određeno slovo prilično je ujednačena među knjigama, osim što Otkrivenje ima 71 od 92 navedene varijante kao C.

P: Koji su rukopisi općenito najpouzdaniji?

A: Sve rukopise u osnovi sadrže iste riječi, s razlikom od samo 3 % (oko 3.928 riječi). Međutim, neki kršćanski znanstvenici žestoko raspravljaju o razlikama unutar tih 3 %, pri čemu postoje prvenstveno tri različita stajališta.

Aleksandrijski rukopisi su najraniji, a neki smatraju i najpouzdanijima (osim za Evanđelje po Ivanu7:53-8:11 ). Aland i sur., prevoditelji NIV-a i većina današnjih znanstvenika drže se tog stajališta. Crkveni pisac po imenu Origen (225. – 254. g.) opsežno je proučavao mnoge biblijske tekstove koje danas nemamo na raspolaganju, a njegovo je djelo nesumnjivo utjecalo na aleksandrijsku obitelj rukopisa. Klement Aleksandrijski (193. – 217./220. g.) bio je još raniji pisac koji je opsežno citirao iz aleksandrijske obitelji rukopisa.

Rani rukopisi aleksandrijske obitelji su p45 u Djelu apostolskom, p46, p66, p75, dio sahidskog teksta i dva rana rukopisa, Sinaiticus i Vaticanus, pisani na skupoj pergamentu (jelenjoj koži). Ova dva mogli su biti "službeni primjerci" koje je Konstantin naredio napisati neposredno nakon što je kršćanstvo legalizirano, ili su mogli biti odbaceni primjerci. Potječu iz razdoblja oko 325. – 350. g. n.e. Dva rana pisca koja su koristila ovaj tekst su Klement Aleksandrijski i, djelomično, Origen. Prema djelu The Text of the New Testament, str. 216, "većina je znanstvenika napustila Hortovo optimistično viđenje da kodeks Vaticanus (B) sadrži izvornik gotovo nepromijenjen, osim grešaka u pisanju".

Kasniji aleksandrijski rukopisi su Ephraemi Rescriptus, L, T, Freer Gospels (u Luki 1:1-8:12 i Ivanu), X, Z, Delta u Marku, Xi, Psi, 33, 81, 104, 326, 579, 892, 1241 i bohairski koptski. Alexandrinus i Ephraemi Rescriptus su aleksandrijski u svemu osim evanđelja. Za Knjigu Djela apostolskih u kasnoalexandrijskom tekstu imamo p50 (284.–305. g.).

Za Pavlove poslanice imamo H, I, 1739.

Za ostala pisma imamo p20, p23, 1739.

Za Otkrivenje imamo 1006, 1611, 1854, 2053, 2344.

Ovaj popis je prema djelu The Text of the New Testament, str. 216.

Bizantski rukopisi su najbrojniji, a neki smatraju da su i najpouzdaniji. Na istoku su rukopisi postupno "standardizirani", a postoji od 1.761 do 2.209 zasebnih rukopisa bizantskog lektionarija. Potječu iz razdoblja od oko 850. do 1576. godine. Ovo gledište sve je prisutnije među znanstvenicima, budući da se rukopisi obično podudaraju s citatima Ivana Zlatoustog, što ovu tradiciju vraća u razdoblje od 392. do 407. godine. Usporedbe: Za velike promjene postoji najmanje 54 modifikacije riječi između aleksandrijske i bizantske obitelji rukopisa te 577 riječi koje nedostaju u aleksandrijskom, a prisutne su u bizantskom. To je oko 0,5 % (631 riječ). Drugim riječima, 20 % svih varijacija u tekstu posljedica je razlika između aleksandrijske i bizantske verzije.

Textus Receptus (TR), također nazvan Prihvaćeni tekst, neki smatraju najpouzdanijim. On je glavna osnova za katoličke Biblije i Bibliju kralja Jakova (KJV). Na zapadu su rukopisi koji su se pisali postajali sve standardiziraniji. Taj latinski standard naziva se "Textus Receptus". King James verzija slijedi Textus Receptus, osim što dodaje 1. Ivanovu 5,7-8. Jay P. Green stariji primarno koristi Textus Receptus u svojoj paralelnoj Bibliji grčkog/hebrejskog i engleskog jezika.

Za svako od tri stajališta može se pronaći opravdanje u različitim odlomcima. Bilo bi lijepo pronaći "jednu obitelj" koja ima sva ispravna čitanja, ali možda je istina da sve obitelji imaju nekoliko pogrešnih čitanja.

Luda ideja koju neki ljudi danas imaju jest da "Božja nadahnuta riječ" nije značenje koje riječi prenose, niti je to grčki i hebrejski jezik, već su to engleske riječi u verziji King James. Sve druge verzije nazivaju se "verzije Novog doba". Neki to nazivaju pogledom "samo Kralj Jakov", a te ljude "onlyitesima". Međutim, imajte na umu da ne prihvaća nužno ovaj ludi pogled svaki stručnjak koji vjeruje da je verzija Kralj Jakov najtočniji engleski prijevod.

1. Ivanova 5,7-8 dodan je verziji King James jer se nalazio u trećem izdanju grčkog Novog zavjeta Erasmusa. Erasmus ga je izostavio u svoja prva dva izdanja, iako je Katolička crkva željela da bude uključen, jer ga nije htio staviti ako mu ne mogu pokazati nijedan grčki rukopis koji ga sadrži. U trećem izdanju ga je stavio jer su mu pokazali grčki rukopis. Ne znajući da je taj rukopis tek napisan godinu dana ranije. Uključio ga je počevši od svog trećeg izdanja.

Međutim, prije nego što odlučite posvetiti cijeli svoj život proučavanju tih 3 %-tnih razlika, sjetite se 2. Timoteju 2,14 i 1. Timoteju 6,4, gdje Pavao zapovijeda Timoteju da izbjegava rasprave o riječima.

Zašto postoje te razlike? Ključan razlog je u tome što grčki prepisivači vjerojatno nisu vjerovali da je precizno prepisivanje svake riječi njihov primarni cilj. Njihov glavni cilj bio je prenijeti Božje značenje što je moguće točnije i preciznije. Neki su to činili doslovnim prepisivanjem, drugi ispravljanjem pravopisa i gramatike, poboljšanjem fraziranja i preciznijim izražavanjem značenja, a neki parafraziranjem.

P: Koji su neki od najstarijih biblijskih tekstova u aleksandrijskoj rukopisnoj obitelji?

O: Najstariji aleksandrijski rukopisi su Vaticanus (325. – 350. g.), Sinaiticus (340. – 350. g.), p20 (3. stoljeće), p23 Urbana (3. stoljeće), p45 + p46 (= Chester Beatty I i II), p47, p50 (284.–305. g.), p52, p66 (125.–175. g.) (= Bodmer II), Ephraemi Rescriptus (400.–500. g.). Sporno je pripadaju li p4, p8 i p13 ovoj obitelji. p75 (početak 3. stoljeća) naziva se protoaleksandrijskim. P.Antinoopolis 2.54 sadrži Matej 6,10-12, a p104 sadrži Matej 21,34-37, 43, 45(?). Postoji i niz koptskih i etiopskih rukopisa prevedenih s aleksandrijskih rukopisa. Sami koptski rukopisi podijeljeni su na bohajrski, sahidski, fajumski, srednjeegipatski i druge. U Metzgerovoj knjizi *A Textual Commentary on the New Testament* na str. 15 stoji da je sahidski koptski samo djelomično aleksandrijski tekst. U knjizi The Origin of the Bible, str. 302, stoji da je sahidski jezik vjerojatno prvi put napisan oko 200. godine. Primijetite da se rukopis Alexandrinus, čije ime zvuči kao da bi trebao biti aleksandrijski, zapravo u Evanđeljima smatra bizantskim tekstom.

Među ranim crkvenim piscima, Klement Aleksandrijski i Origen (djelomično) citiraju iz aleksandrijskih tekstova.

P: Koji su glavni bizantski tekstovi?

A: To uključuje rukopis Alexandrinus u evanđeljima, Freerova evanđelja (Matej i Luka8:13-24:53 ) i bizantski lekcionar. Gotski prijevod je bizantski. Primarni najraniji izvor bizantskog teksta su propovijedi Ivana Zlatoustog (392. – 407. g.), koji je opsežno citirao Svetu knjigu.

P: Koje su neke od razlika između aleksandrijske obitelji rukopisa i bizantske?

O: U Starom zavjetu, kodina Vaticanus i Alexandrinus nemaju Izlazak 28:23-28. U kodeksu Sinaiticus nije sačuvan tekst Knjige Izlaska. Ti su stihovi prisutni u Kompleskencijskoj Septuaginti kao i u hebrejskom masoretskom tekstu. Svitak sa Mrtvog mora 4Q22 (=4QPaleoExodusm) sadrži fragmente 28:22-24,26-28,30-43. Za više informacija pogledajte knjigu The Septuagint Version: Greek and English, autora Sir Lancelota C.L. Brentona, str. 1131-1132.

Što se tiče Novog zavjeta, aleksandrijski rukopisi imaju najmanje 33 stihova manje od bizantske obitelji, što iznosi 577 riječi manje. Također postoji najmanje 54 izmjene riječi. Da je netko bio uvjeren da su najraniji aleksandrijski rukopisi bili potpuno točni, sljedeći stihovi ne bi bili u Bibliji: Mt 12,47; 17,21; 18,11; 23,14; Mk 9:44, 46; 11:26; 15:28; 16:9-20; Lk 23:24; Jn 5:4; Ivan 7:53-8:11. U rukopisima Bodmer 14, 15 i Vaticanus nema Luka23:17 , dok ga Sinaiticus sadrži.

Moderno doba nije stvorilo prve ljude koji su proučavali varijacije u rukopisima Biblije. Neobični kršćanin iz Aleksandrije po imenu Origen očito je bio prvi koji je vrlo sustavno proučavao različite rukopise i odlučio koja je najvjerojatnije bila izvorna verzija. Origen je imao na raspolaganju velik broj rukopisa koji su nam danas izgubljeni, a pretpostavlja se da su svi aleksandrijski rukopisi pod utjecajem njegovog rada. (Današnji kršćani raspravljaju o tome je li njegov utjecaj dobra ili loša stvar.) Evo malog primjera varijacija u rukopisima gdje aleksandrijski rukopisi općenito kažu isto, a bizantski rukopisi nešto drugo.

Mt18:11 ("Jer Sin Čovječji dođe spasiti izgubljene.") izostavljeno je u kodeksima Sinaiticus, Vaticanus, sahidskom koptskom, bohairskom koptskom, Origenu (225. – 254. g.), Euzebiju i Jeronimu. Ti su 9 riječi uključene u Bizantski lekcionar, sirijski, armenski, Diatessaron (oko 172. g.) i kod Krizoma (392.–407. g.).

U Mk10:34 izraz "nakon tri dana" nalazi se u Sinaiticu, Vaticanusu, Ephraemi Rescriptusu, Bezae Cantabrigiensi, sahidskom koptskom i bohairskom koptskom tekstu. U aleksandrijskom tekstu, bizantskom lekcionaru, gotskom, armenskom, etiopskom, gruzijskom i kod Origena (225. – 254. g.) stoji "trećega dana".

Mk11:26 "Ali ako ne oprostite, ni Otac vaš ne će oprostiti grijehe vaše." nedostaje u Sinaiticu, Aleksandrinusu, bohairskom koptskom i sahidskom koptskom tekstu. (17 riječi)

Mk 16,9-20 Sljedeći izvori nemaju duži završetak.

ok. 360. g.    Euzebije Pitanja Marianusu I

193-217/220. g. Klement Aleksandrijski

225-254. g.    Origen

407. g.    Jerona, Poslanica 120

Najmanje 6 drugih drevnih rukopisa

        sirijsko

900–1000. g. n. e. Armenski rukopis to navodi, ali kaže da ga je dodao Aristion, kojega spominje Papija

325-350. g.    Vaticanus: tamo je prazan prostor. Vaticanus ima prazne prostore samo između nekoliko knjiga, kao što su Maliagija i Matej.

340-350. g.    Sinaiticus također ima prazni prostor tamo, ali ima prazni prostor između gotovo svih knjiga.

Sljedeći rukopisi imaju duži završetak

182-188. g.    Irenaeus Protiv hereza 3:11

110-155. g. (učenik Polikarpa, učenik Ivana)

oko 172. g.    Tatiјанov Diatessaron

200. g.    Tertulijan Tractatus de anima

        Najmanje 38 drevnih biblijskih tekstova

120-150. g.    Didache

~700. g. n.e. i nadalje    Bizantska tekstualna porodica

5. stoljeće    Freerova evanđelja

400-600. god.     Rukopis Codex Bezae

Kasniji aleksandrijski rukopisi također ga imaju.

oko 450. g.    Alexandrinus

400-500. g.     Ephraemi Rescriptus rukopis

3. – 4. stoljeće Bohajrski koptski

3. – 4. stoljeće sahidski koptski

Ivan 5,4 ("Jer bi se s vremena na vrijeme anđeo spuštao u bazen i uzburkao vodu. Čim bi se voda uzburkala, prvi koji bi ušao u bazen bio bi iscijeljen od svoje bolesti.") izostavljeno je u p66 (150-200. g.), p75, Sinaiticus, Vaticanus, sahidskom koptskom, bohairskom koptskom i izvornim primjercima Ephraemi Rescripta, Alexandrinusa i Diatessarona. Crkveni pisac Nonnus (431. g.) to nema. Najraniji primjerci s tih 29 riječi su armenske i gruzijske verzije (obje iz 5. stoljeća) te kasnije ispravke u kodeksima Alexandrinus, Ephraemi Rescriptus i Freer Gospels. Međutim, rani crkveni pisci Tertulijan (198. – 220. g.), Ambrozije Milanski (370. – 390. g.), Didim, Ivan Zlatousti (392. – 407. g.) i Kiril spominju ovo u svojim parafraziranim prijevodima.

7:53-8:11Ivanov evanđelac naziva se "perikopa o preljubnici". Kodeksi Sinaiticus, Vaticanus, p56, p75, sahidski koptski i gotski jezik ga nemaju. Ni u Diatessaronu (oko 172. g.), Klementu Rimskom (96.–98. g.), Tertulijanovu (192.–220. g.), Origenu (225.–254. g.) i Krizostomu također nije sačuvano. U ostalim glavnim rukopisima jest. Aland i dr. navode: "Alexandrinus i Ephraemi Rescriptus očito su je imali, iako zbog stanja u kojem su sačuvani to nije izvjesno." Aland i dr. ocjenjuju da taj odlomak izvorno rukopisa "gotovo sigurno" nedostaje, u suglasnosti s aleksandrijskom obitelji, koja ga, s iznimkom bohairskog koptskog, nema. Stoga, ako se netko oslanja na aleksandrijsku obitelj rukopisa, mora to učiniti uz spoznaju da ovoj obitelji nedostaje čitav ovaj odlomak. Naravno, iako bizantska obitelj sadrži ovaj odlomak, Ivan Zlatousti ga ne navodi. (Perikopa o preljubnici i završetak evanđelja po Marku dva su najveća značajnija varijanta u rukopisima Novog zavjeta.)

U Iv 10,34 "zakon" se nalazi u Bodmer II (125.–175. g.), Bodmer 14,15 (početak 3. st.), Sinaiticus, Vaticanus, Alexandrinus, bizantskom lekcionaru, sahidskom koptskom, bohairskom koptskom, gotskom, armenskom, Atanaziju (326.–373. g.). U Chester Beatty papirima iz 200. g., Sinaitiku (ispravljenom), Cantabrigiensi, Tertullianu (197.–220. g.), Hilariju iz Poitiersa (355.–367./368. g.) piše "vaš zakon".

Ef 1,1 Riječi "u Efezu" izostavljene su u Chester Beatty II (200. g.), izvornom Vatikancu, izvornom Sinajcu te kod ranih kršćanskih pisaca Tertulijana (198.–220. g.) i Origena (225.–254. g.). Korektor je kasnije dodao riječi u Sinaiticus i Vaticanus. Alexandrinus također sadrži te riječi, kao i Bizantski lekcionar i Ivan Zlatousti (392. – 407. g.).

1 Kor11:24 "slomljeno za vas", nasuprot "slomljeno" izostavljeno je u Chester Beatty II (200. g.), Vaticanusu, Sinaiticu, Ephraemi Rescriptusu (original), Alexandrinusu, Atanaziju (326.–373. g.). Riječ "slomljeno" prisutna je kao kasnija ispravka u Sinaiticu, Ephraemi Rescriptusu (3. ispravljač), gotskom tekstu, bizantskom lekcionaru i kod Ivana Zlatoustog (392.–407. g.).

Podijeljena je odluka za Mk 1,2, gdje Bizantski lekcionar i Jermenac navode "U prorocima", zajedno s Aleksandrinusom, sirijskim, bohairskim koptskim, etiopskim, Irenejem i drugim rukopisima. "U Izaiji" spominje se u većini drugih rukopisa, uključujući Sinaiticus, Vaticanus, sahidski kopt, gotički, Bezae Cantabrigiensis itd.

Bez obzira na to, u aleksandrijskoj i bizantskoj obitelji rukopisa nedostaju 1. Ivanova 5,7-8. Prvi sačuvani grčki rukopis koji sadrži taj odlomak nije napisan prije 10. stoljeća, iako je za njega čuo heretik Priscilijan (380. g.).

P: Zašto ljudi pridaju manju važnost "zapadnim tekstovima"?

O: "Zapadni tekst" je naziv za rukopise prvenstveno iz Europe koji ne pripadaju aleksandrijskoj ili bizantskoj obitelji. Neki ljudi dovode u pitanje je li točno govoriti o zapadnom tekstu, budući da rukopisi nemaju toliku "srodnost" jedni s drugima, osim što, kada se aleksandrijski i bizantski tekstovi razlikuju, oni imaju tendenciju uključiti oba čitanja. Prema knjizi Brucea Metzgera *A Textual Commentary on the Greek New Testament* (str. 6), problemi sa zapadnim tekstom najizraženiji su u Djelu apostolskom, gdje je zapadni tekst 10 % duži.

P: Što znamo o citatima Klementa Aleksandrijskog iz Novog zavjeta?

O: Klement je imao temeljito poznavanje Svetog pisma, koje je opsežno koristio. Međutim, njegovo najveće djelo, Stromata, prema djelu Ante-Nicene Fathers, sv. 2, str. 168, vjerojatno je prvi put objavljeno 194. godine i dovršeno prije nego što je Klement napustio Aleksandriju 202. godine. Posljednji datum spomenut u njemu je 192. godina. Na stranici 169 stoji, "Klementove citate iz Svetog pisma preuzima iz Septuaginte, često netočno iz glave, ponekad iz drugog teksta od onog koji posjedujemo, često s verbalnim prilagodbama; i ne rijetko se različiti tekstovi miješaju." Stoga, pri procjeni varijanti rukopisa Novog zavjeta, Klementovim citatima treba pridati manji značaj nego drugim rukopisima.

P: Koje su neke ispravke u rukopisu p46?

O: Vjerojatno ga nije prepisao profesionalni pisar, a jedna ili dvije osobe su ga kasnije ispravile. Evo nekoliko primjera iz 1. Korinćanima 13-16 za jednostavne pismene pogreške, koje se ne računaju u prethodnim popisima.

1 Kor 13,5: riječ "mu" dodana je nakon "to".

1 Kor13:12 , riječ prosopon promijenjena u prosupon dodavanjem slova u (omega) iznad linije.

1 Kor 14:9 auloumenon promijenjeno u laloumenon precrtavanjem au i dodavanjem la iznad linije.

1 Kor 14:9 dodano je genu nakon tuchoi.

1 Kor14:20 promijenjeno je tai u tais dodavanjem s iznad linije.

1 Kor 15:2 točkice su stavljene iznad riječi katecheiv, što znači da je korektor smatrao da bi je trebalo izbrisati.

1 Kor15:17 estai to easte

1 Kor15:24 korektor je povukao crtu kroz "i" umjesto kroz "a"

1 Kor 15:34 amartanute u amartanete

1 Kor 16:1 ei to eis

1 Kor 16:7 pardu to parodu

Prilikom usporedbe rukopisa radi značajnih varijanti, u svim sam rukopisima koristio izvorno čitanje (umjesto kasnijih ispravaka).

P: Što znamo o rukopisu Vaticanus?

O: Vaticanus (325.–350. g.) najstariji je sačuvani član aleksandrijske obitelji rukopisa. Često se skraćuje kao "B" ili naziva uncijal 03. Potječe iz razdoblja 325.–350. godine po rječniku Wycliffe Bible Dictionary (str. 253) i oko 325.–350. godine po djelu A General Introduction to the Bible (str. 393).

Ono što je sačuvano: u Postanku je sačuvao samo stihove 46:29–50:26, a ostatak Starog zavjeta osim 2. Kraljevima 2:5–7 i 1–13 te Psalma 105:27–137:6. Izostavljeni odlomak u Psaltiru dodan je u 15. stoljeću. Kao i u Sinaitiku, Poslanica Hebrejima slijedi nakon Poslanice Drugim Solunjanima.

Neke apokrifne knjige nalaze se u Vatikanusu, kao i u većini grčkih Biblija. Vatikanus ne sadrži 1. – 4. Makabejce niti Moljenje Manaseovo.

Novi zavjet je sačuvan sve do Poslanice Hebrejima 9,15. Nakon toga neki su listovi izgubljeni. Nedostaju prva i druga Poslanica Timoteju, Poslanica Titu, Poslanica Filemonu i Otkrivenje. Aland se poziva na Vatikanus u Poslanici Jakovljevoj, a u komentaru New International Greek Testament Commentary na Jakovljevu poslanicu, str. 60, stoji da Vatikanus sadrži cjelovitu Poslanicu Jakovljevu.

Fizički izgled: Napisan je smeđom tintom na skupoj pergamu, a svaki je list bio dimenzija 27-28 centimetara u kvadratu. Svaka je stranica imala tri stupca i 40-44 retka. Danas se nalazi u Vatikanu, u središtu Rima.

Redoslijed knjiga Starog zavjeta: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon, Jošua, Sudci, Ruta, 1. – 2. Samuelova, 1. – 2. Kraljevima, 1. – 2. Ljetopis, 1. Esdras, 2. Esdras (=Ezra – Nehemija)

Psalmi (s Psalmom 151), Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Job, Mudrost Solomona, Ekclesiasticus (=Sirah, =Mudrost Siraha), Estera, Judita, Tobit, Ozeja, Amós, Mihej, Joil, Obađah, Jonah, Nahum, Habakuk, Sefanija, Agej, Zaharija, Malachija, Izaija, Jeremija, Baruh, Tužaljke, Jeremijino pismo, Ezekiel, Danijel (s Molitvom Azarije i Pjesmom triju mladića, Suzana i Bel i zmaj). Za više informacija pogledajte knjigu The Journey from Texts to Translations, str. 50.

Redoslijed knjiga Novog zavjeta: Matej, Marko, Luka, Ivan, Djela apostolska, Jakov, 1. Petrova, 2. Petrova, 1. Ivanova, 2. Ivanova, 3. Ivanova, Juda, Rimljanima, 1. Korinćanima, 2. Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, 1. Solunjanima, 2. Solunjanima, Hebrejima, (sljedeći nedostaju, ali se pretpostavlja da su u tom redoslijedu) 1. Timoteju, 2. Timoteju, Titu, Filemonu, Otkrivenje. Pogledajte knjigu The Journey from Texts to Translations, str. 60 za više informacija.

Pisci i korektori: Jedan pisar je pisao Stari zavjet, a drugi je pisao Novi zavjet. Bilo je dvoje korektora. Netko je ispravio rukopis oko 350. g. n.e., ubrzo nakon što je napisan. Drugi korektor živio je u desetom ili jedanaestom stoljeću. Zanimljiva je humoristična napomena da je jedan korektor napravio izmjenu u Poslanici Hebrejima 1,3. Kasniji korektor vratio ju je na staro i na margini napisao: "Glebu i ološu, zar ne možeš ostaviti stari prijevod na miru i ne mijenjati ga!" Ispostavilo se da izvorni tekst nije bio ispravan.

Značajke kodeksa Vaticanus: Općenito slijedi druge rukopise iz aleksandrijske porodice. Ne sadrži Evanđelje po Ivanu7:53-8:11 , Luka 22:43-44 i Luka 23:34. Poput kodeksa Sinaiticus, ima prazninu za duži završetak Evanđelja po Marku. Kodeks Vaticanus sadrži cijelu Poslanicu Rimljanima (osim16:24 ) istim redoslijedom kao i današnje Biblije. Nijedan drevni rukopis nije izostavio 1. Petrova 5,3 (9 riječi), osim Vaticanusa.

U Ivanu16:28 , izraz "od Oca" nalazi se u Vatikanusu. Mnogi drugi rukopisi imaju "izišao od Oca", uključujući p5 (200.–250. g.), p22, Sinaiticus, Alexandrinus, Ephraemi Rescriptus, Bizantski lekcionar, Diatessaron (oko 172. g.).

Uzgred, postoji rukopis Evanđelja Codex Vaticanus 354 (S). Međutim, to je potpuno drugačiji rukopis, datiran 949. godine, koji također slučajno nosi ime Vaticanus.

P: Što znamo o manuskriptu Sinaiticus?

A: Sinaiticus (340.–350. g.) je drugi najstariji sačuvani član aleksandrijske obitelji rukopisa. Često se skraćuje kao "Aleph" ili se naziva uncijal 01. Potječe iz 340. g. prema Wycliffe Bible Dictionary, str. 253, i oko 340. g. prema A General Introduction to the Bible, str. 393. Dostupan je online na www.codexsinaiticus.org/en/.

Ono što je sačuvano: Sačuvala je polovicu Starog zavjeta iz Septuaginte. Konkretno, sadrži Postanak 23:19–24:46 (s prazninama); Brojevi 5,26 – 7,20 (s prazninama), 1. Ljetopis 9,27 – 19,17, Ezra–Nehemija kao jedna knjiga od Ezre 9,6 nadalje, Estera, Izaija, Jeremija i Tužaljke do 2,22, Joil do Maleahije, Psalmi, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama i Job.

Apokrifa je u Sinaitiku: točnije Tobit, Judita, 1. i 4. Makabejci, Knjiga mudrosti i Sirah.

Novostijarni zavjet je u potpunosti sačuvan, osim što prepisivači nisu uključili Evanđelje po Ivanu7:53-8:11 , a na mjestu je praznina umjesto Marka 16:9-20. Sinaitski kodeks sadrži cijelu Poslanicu Rimljanima (osim16:24 ) u istom redoslijedu kao i današnje Biblije. Redoslijed knjiga Novog zavjeta je Četiri evanđelja, Pavlove poslanice, Poslanica Hebrejima, Djela apostolska, Katoličke poslanice, Otkrivenje, Poslanica Barnabina i Pastir Hermasov, prema Metzgerovom djelu "Manuscripts of the Greek Bible", str. 76.

U Sinaiticu se nalaze još dvije knjige: Pismo/Epistola Barnabina i dio Pastira Herme.

Fizički izgled: Izvorno je imao najmanje 730 listova. Danas imamo 390 listova i fragmente još 3 lista. (List je dvije stranice.) Na svakoj stranici nalaze se četiri stupca i 48 redaka. Napisan je na skupoj pergamentu. Nije bilo razmaka između riječi i gotovo nikakvih interpunkcijskih znakova. Citati iz Starog zavjeta označeni su kao citati. Danas se nalazi u Londonu, Ujedinjeno Kraljevstvo.

Redoslijed knjiga Starog zavjeta: Postanak, (Izlazak i Levitski zakonik su izgubljeni), Brojevi, (nedostaju Ponovljeni zakon do 2. Kraljevima), 1-2 Ljetopis, 1. Esdras, 2. Esdras (=Ezra-Nehemija), Estera, Tovit, Judita, 1., 4. Makabejci, Izaija, Jeremija, Tužaljke, (Izakijel, Danijel, Ozeja, Amo, i Mihej izgubljeni), Joil, Obadija, Jonina, Nahum, Habakuk, Sefanija, Agej, Zaharija, Malachija, Psalmi (uključujući 151), Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Mudrost Solomona, Sirakida (=Sirah, =Mudrost Siraha), Job.

Redoslijed knjiga Novog zavjeta: Matej, Marko, Luka, Ivan, Rimljanima, 1. Korinćanima, 2. Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipponcima, Kološanima, 1. Solunjanima, 2. Solunjanima, Hebrejima, 1. Timoteju, 2. Timoteju, Titu, Filemonu, Djela apostolska, Jakovljeva, 1. Petrova, 2. Petrova, 1. Ivanova, 2. Ivanova, 3. Ivanova, Judina, Otkrivenje, Poslanica Barnabina, Pastir Herme.

Pisci i korektori: Tri pisca prepisala su Sinaiticus. Pisac A, koji je prepisao većinu povijesnih i pjesničkih knjiga Starog zavjeta, gotovo cijeli Novi zavjet i Poslanicu Barnabina, imao je bolji pravopis od pisca B, ali nije bio ni približno dobar kao D. Pisac B prepisao je proroke i Pastira Herme i imao je loš pravopis. D je imao gotovo savršenu interpunkciju. Kopirao je Tobita i Juditu, prvu polovicu četvrte Knjige o Makabejcima i prve dvije trećine Psalama. Očito je kopirao 6 stranica Novog zavjeta.

Značajke Sinaitica: Prema Hermanu Hoskieru, postoji sljedeći broj mjesta sa razlikama između Sinaitica i Textus Receptusa u evanđeljima: Matej 656+, Marko 567+, Luka 791+, Ivan 1022+, što ukupno čini 3036+ mjesta razlika u evanđeljima.

Sinaiticus je neobičan zbog svojih završetaka evanđelja. Poput Vaticanusa, Sinaiticus ima prazan prostor za duži završetak evanđelja po Marku. Stoga su bili svjesni dužeg završetka, ali su odlučili da ga ne prepisuju.

Osim toga, ultraljubičaste svjetiljke su pokazale da je prepisivač završio Evanđelje po Ivanu na 21:24, povukao dvije ukrasne linije (nazvane koronis) i napisao da je gotovo. Zatim je pergament opran kako bi se uklonile linije i posljednja izjava, a isti je prepisivač napisao stih 25., dodao koronis i napisao da je dovršeno. To je prema djelu The Text of the New Testament, str. 45–46, koje je 1968. napisao Bruce Metzger. Stoga verziju evanđelja po Ivanu iz Sinaitica smatramo završenom na21:25 , jer ju je napisao isti prepisivač.

Prema D. A. Waitu, 8972 riječi su bile izmijenjene u evanđeljima u odnosu na Textus Receptus. 3.455 riječi su izostavljene, 839 dodane, 1114 zamijenjene, 2.299 premještene, a 1265 izmijenjene. Ima više promjena od Vaticanusa. Naravno, Waite ne može dokazati da su bilo koji riječi dodani ili izostavljeni, već samo da su uključeni ili izostavljeni.

Lk11:23 "scatters me" nalazi se u originalnom Sinaiticu, Bohajričkom koptskom i Efraemovom reskriptu. Svi ostali glavni rukopisi imaju "scatters."

Jn1:34 Riječ "izabrani" nalazi se u p5 (198.–220. g.), izvornom Sinaitiku, sahidskom koptskom i nekoliko drugih rukopisa. Riječ "sin" nalazi se u ispravljenom Sinaitiku, Aleksandrinusu, Vatikanusu, Cantabrigiensi, Bizantskom lekcionaru, Bohajarskom koptskom, Jermenskom, Origenu (225.–254. g.), Ivanu Zlatoustom (392.–407. g.).

Q: Što znamo o rukopisu Alexandrinus?

O: Alexandrinus (oko 450. g.) nešto je kasniji od Vaticanusa i Sinaiticusa. Često se skraćuje kao "A" ili naziva uncijal 02. Prema Wycliffe Bible Dictionaryju, str. 253, potječe iz oko 425. g., a prema djelu A General Introduction to the Bible, str. 393, iz oko 450. g.

Što je sačuvano: Sačuvao je cijelu Knjigu Postanka osim Postanka 14:14-17; 15:1-5, 16-19; 16:6-9, koji su oštećeni. Dvanaest manjih proroka nalazi se neposredno prije Izaije. Sadrži ostatak Starog zavjeta osim 1 Samuelova 12:17-14:9 i Psalama 49:20-79:11.

U Novom zavjetu kod Alexandrinusa su sačuvani Matej 25,7 do kraja, Marko, Luka, Ivan (osim6:50-8:52 ), Rimljanima (osim16:24 ), 1. Korinćanima, 2. Korinćanima (osim4:13 –12,6), ostatak Novog zavjeta, 1. Klementovo i 2. Klementovo do 12,4. Pjesme Solomona nalaze se u sadržaju, ali su izgubljene.

Alexandrinus sadrži cijelu Poslanicu Rimljanima (osim16:24 ) u sljedećem redoslijedu: 1:1–14:23;16:25 –27; 15:1–16:23;16:25 –27 (Wycliffe Exegetical Commentary: Romans 1–8, str. 6). Sadrži16:25 –27 dvaput. Sadrži cijelu Poslanicu Jakovljevu.

Apokrifa je u Aleksandrinusu: dodaci Danielu, Tobitu, Juditi, 1. Esdrasu, 1.–4. Makabejcima, Sirahu.

Ostale knjige napisane na kraju rukopisa bile su Solomonski psalmi te 1. i 2. Klementov poslanica, pri čemu nedostaju neki dijelovi 2. Klementove poslanice.

Fizički izgled: Listići mjere 32,1 cm x 26,4 cm. Napisan je na skupoj pergamentu smeđom tintom. Na stranici su dvije kolone, a u koloni 46 – 52 retka. Nema razmaka između riječi, a citati iz Starog zavjeta su označeni. Napisan je velikim, četvrtastim uncijalnim pismom bez interpunkcije. Trenutno se nalazi u Londonu, Ujedinjeno Kraljevstvo.

Redoslijed knjiga Starog zavjeta: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon, Jošua, Sudci, Ruta, 1. Samuelova, 2. Samuelova, 1. Kraljevima, 2. Kraljevima, 1. Ljetopis, 2. Ljetopis, Ozeja, Amós, Mihej, Joil, Obađah, Jonah, Nahum, Habakuk, Sefanja, Agej, Zaharija, Malachija, Izaija, Jeremija, Baruh, Knjiga žalosna, Poslanica Jeremije, Ezekiel, Daniel (s Molitvom Azarije i Pjesmom triju mladića, Suzana i Bel i Zmaj)

Redoslijed knjiga Novog zavjeta: Matej (neki nedostaju), Marko, Luka, Ivan (neki nedostaju), Djela apostolska, Jakov, 1. Petrova, 2. Petrova, 1. Ivanova, 2. Ivanova, 3. Ivanova, Juda, Rimljanima, 1. Korinćanima, 2. Korinćanima (neki nedostaju), Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, 1. Solunjanima, 2. Solunjanima, Hebrejima, 1. Timoteju, 2. Timoteju, Titu, Filemonu, Otkrivenje, 1. Klementovo (djelomično nedostaje), 2. Klementovo (djelomično nedostaje), Solomonski psalmi (samo sadržaj). Za više informacija pogledajte knjigu The Journey from Texts to Translations, str. 60.

Pisci i korektori: Dva do pet pisaca pisalo je ovaj rukopis, a bilo je i brojnih ispravaka, koje su napravili i sam pisac koji je izvorno pisao riječi i druge ruke. Ispravljena verzija vrlo je slična Textus Receptusu.

Posebnosti kodina Alexandrinus: Neki bi rekli da se pojavljuje kao aleksandrijski kodeks s bizantskim utjecajem. Drugi bi rekli da predstavlja treću obitelj, zapadnu obitelj, koja je kombinacija aleksandrijskih i bizantskih tekstova. Ne sadrži Lk 22,43n., a nedostaje mu Iv7:53-8:11 .

2 Tim2:22 Aleksandrinus ima "ljubazni", dok drugi rukopisi imaju "pozivajući".

Phm 12, Aleksandrinus i ispravljeni Sinaiticus gotovo su jedini koji glase "kojega sam ti vratio tvoje", za razliku od drugih rukopisa koji glase "kojega sam ti vratio" ili slično.

U Fm 25 Alexandrinus nema "amen" na kraju. Sinaiticus, Bizantski lekcionar i p87 iz oko 125. g. imaju "amen" na kraju.

P: Što znamo o rukopisu Ephraemi Rescriptus [C]?

O: Ephraemi Rescriptus (400.–500. g. ili 400.–450. g. ili oko 345. g.) ne smatra se ni ranim ni kasnim rukopisom. Često se skraćuje kao "C" ili se naziva uncijal 04.

Napisan je u 5. stoljeću (400.–500. g.) prema Alandu i sur., ili 400.–450. g. na raznim internetskim stranicama. Napisan je oko 345. g. prema Wycliffe Bible Dictionary, str. 253, i A General Introduction to the Bible, str. 393.

Očuvano: Očuvao je Jakovljevu 1,1–4,2 i Evanđelja, Djela apostolska, poslanice i Otkrivenje. Ephraemi Rescriptus sadrži cijelu Poslanicu Rimljanima (osim16:24 ) u istom redoslijedu kao i današnje Biblije. Vjerojatno je sadržavao cijeli Novi zavjet, a sačuvani su barem dijelovi svake knjige Novog zavjeta osim 2. Solunjanima i 2. Ivanove. Veći dio Starog zavjeta je izgubljen. Sačuvani su samo u cjelini ili dijelom Knjiga o Jobu, Izreke, Propovjednik i Pjesma nad pjesmama.

Što se tiče apokrifnih knjiga, sačuvani su barem dijelovi Sirakida i Knjige mudrosti.

Značajke kodeksa Ephraemi Rescriptus: U Otkrivenju ima 616 umjesto 666. Rječnik Wycliffe Biblije, str. 253, navodi da je rukopis "kombinacija svih glavnih tipova, ali se često slaže s bizantskim tipom". U "Općem uvodu u Bibliju", str. 394, također se navodi da je riječ o kombinaciji različitih tipova, ali da se često slaže s bizantskom obitelji. "Neron Caesar" bi odgovaralo 666 samo ako biste promijenili C u Q. Međutim, "Nero Caesar" daje broj 616. Irenaeus spominje promjenu broja 666 u 616 kao obmanjujuću herezu u djelu Protiv hereza, knjiga 5, poglavlje 30.3, str. 559.

P: Što znamo o rukopisu Bezae Cantabrigiensis (D)?

O: Za razliku od Vaticanusa, Sinaitica, Alexandrinusa, latinske Vulgate i današnjih Biblija, Bezae Cantabrigiensis ima evanđelja u drugačijem redoslijedu.

Redoslijed knjiga Novog zavjeta: Bezae je sačuvao samo u sljedećem redoslijedu: Matej, Ivan, Luka, Marko, Djela apostolska i 3. Ivanova.

P: Što znamo o Freerovim evanđeljima (W)?

O: Evanđelja Freer također se nazivaju i Codex Washingtonianus. Potječu iz četvrtog ili ranog 5. stoljeća (300. – 450. g.) ili iz četvrtog do 5. stoljeća (Aland i dr.).

Ono što je sačuvano: Stari zavjet je izgubljen, osim dijelova Ponovljenog zakona, Jošue i Psalama. U Novom zavjetu sačuvana su četiri evanđelja, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, 1. i 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu, Filemonu i Hebrejima. (Rimljanima je jedino Pavaovo pismo koje ovdje nije sačuvano.)

Redoslijed knjiga Novog zavjeta: Evanđelja su poredana po redu: Matej, Ivan, Luka i Marko. Marko ima duži završetak.

Značajke slobodnijih evanđelja: Nakon Marka16:14 , stoji: "I izgovarali su se, govoreći: 'Ovo doba bezakonja i nevjere podložno je Sotoni, koji ne dopušta da istina i sila Božja prevladaju nad nečistim stvarima duhova. Stoga otkrij sada svoju pravednost' – tako su govorili o Kristu. A Krist im odgovori: 'Vrijeme Sataneve vlasti isteklo je, ali približavaju se druga strašna vremena. I zbog onih koji su sagriješili predan sam na smrt, da se vrate neukrotivoj slavi pravednosti koja je na nebesima.'" (Opći uvod u Bibliju, str. 400)

P: Koje su posebnosti triju koptskih obitelji prijevoda Novog zavjeta?

Odgovor: Tri glavne koptske obitelji su sahidski, bohairski i fajumski, i gotovo su sigurno prevedene s rukopisa iz aleksandrijske obitelji. Aland ne navodi nikakve osobite prijevode. Različite koptske obitelji ne slažu se uvijek međusobno. Na primjer,

Mt12:47 Uključuje stih 47 "Netko Mu reče: 'Gle, majka Tvoja i braća Tvoja stoje vani i žele govoriti s Tobom.'"
(Sinaiticus, Ephraemi Rescriptus, bohairski koptski) nasuprot stihu 47 koji nedostaje (ispravljeni Sinaiticus, Vaticanus, sahidski koptski) (17 riječi)

Četvrta, manja obitelj je akhmimička. Sadrži dijelove iz Mt 9; Lk 12-13, 17-18, Gal 5-6; Jk 5. Slična obitelj, nazvana pod-akhmimička, sadrži dijelove iz Iv 2:12-20:20.

P: Što znamo o starim sirijskim rukopisima?

O: Postoje dvije stare verzije: sinaitsko sirijsko izdanje (4. stoljeće) i kuretonijsko sirijsko izdanje (5. stoljeće).

Sinajski sirijski (SyrS) rukopis pronađen je 1897. godine. Teško ga je čitati jer je prepravljen u 8. stoljeću. Očuvano je 142 od 166 listova. Preživjele stranice sadrže Mt 1:1-6:10, 7:3-12:4, 12:6-25, 12:29-16:15, 18:11-20:24, 21:20-25:15, 25:17-20, 25:25-26, 25:32-28:7, Mk 1:12-44, 2:21-4:17, 5:1-26, 6:5-16:8 (bez završetka), Lk 1:36-5:28, 6:12-24:52, Iv 1:25-47, 2:16-4:37, 5:6-25, 5:46-18:31, 19:40-kraj. Smatra se "zapadnim tekstom" s manje osobitosti od D.

Kuretonijska sirijska verzija (SyrC) otkrivena je 1842. godine. Sadrži Mt 1:1-8:22; 10:32-23:25; Mk 16:17-20; Lk 2:48-3:16; 7:33-15:21; 17:24-24:44; Jn 1:1-42; 3:6-7:37; 14:10-29 (pohrvano). Ima neke sličnosti sa sinaitskom sirijskom verzijom.

P: Što znamo o sirijskom prijevodu Biblije Peshitta?

O: Peshitta znači "jednostavno", a Stari zavjet je preveden prije kraja 2. stoljeća n.e. Peshitta ne sadrži 2. Petrovu, 2. i 3. Ivanovu, Judinu ni Otkrivenje. Novi zavjet je preveden u posljednjim desetljećima 4. stoljeća (375.–400. n.e.) prema Eerdmansovom rječniku Biblije, str. 817. Aland i sur. navode datum 400. – 450. g., ali Eerdmansov rječnik Biblije na str. 978. kaže: "Iako se nekada smatralo da je djelo biskupa Rabule iz Edesse iz ranog petog stoljeća, čini se da je Peshitta sada dovršena krajem četvrtog stoljeća na temelju ranijih sirijskih verzija." Dakle, modernija datacija je 375. – 400. g.

P: Što znamo o armenskom prijevodu Biblije?

ArmeniaArmeniaAlexandriaArmeniaO: Kršćanstvo je stiglo u Armeniju pod vodstvom bivšeg progonitelja, kralja TiridataIII (oko 287. – 314. g.). Preobrazio ga je Grgur Prosvjetitelj krajem trećeg stoljeća. Tada i Bartolomej možda su otišli u Armeniju prije toga. Dionizije, biskup Kesarije Kapadokijske (umro oko 264. g.), pisao je onima u Kilikiji. Prema biskupu Koriunu (umro oko 450. g.), Mesrop Mashtotz (oko 361.–439. g.) bio je bivši vojnik i kršćanski misionar koji je 406. g. stvorio armensko pismo i preveo Bibliju na armenski. Postoji više od 1.244 armenske rukopise Novog zavjeta.

Ostale knjige: Osim biblijskih knjiga, neki armenski rukopisi sadrže Povijest Josipa i Asenate, 4. Esdras, Zavjete dvanaestorice patrijarha. U Novom zavjetu nalaze se Pismo Korinćana Pavlu i Treće Pismo Pavla Korinćanima.

Redoslijed knjiga: Nakon Djela apostolskih slijede Poslanica Hebrejima, Jakovljeva, prva i druga Petrova, prva, druga i treća Ivanova te Judina. Otkrivenje nije bilo uključeno sve do oko 1000. godine n.e.

Značajke:

Mt 1,7–8 pisanje imena "Asa" (Bizantski lekcionar, sirijski) nasuprot "Asaph" (p1, očito Sinaiticus, Vaticanus, Ephraemi Rescriptus, sahidski koptski, bohairski koptski, srednjeegipatski koptski, armenski, etiopski, gruzijski) (razlika od jednog slova)

U Mateju 26,28

Riječ "Novi" prisutna je u Aleksandrijskom evanđelju (oko 450. g.), Ephraemi Rescriptus (5. stoljeće), Bezae Cantabrigiensis, Freer Gospels, sahidski koptski (3./4. stoljeće), bohajski koptski (3./4. stoljeće), Bizantski lekcionar, obitelj f1, obitelj f13 (11. stoljeće), armenski, etiopski itd.

Riječ "New" izostavljena je u p37 (sredina 3. stoljeća), Sinaiticus (340.–350. g.), Vaticanus (325.–350. g.), itd.

U Evanđelju po Marku 14:24

"New" je prisutan u Alexandrinus, Sahidski koptski, Diatessaron, Bizantski lekcionar, obitelj f1, obitelj f13, armenski, etiopski itd.

Riječ "New" izostavljena je u Sinaiticu, Vatikanu, Ephraemi Rescriptusu, Bezae Cantabrigiensi, Freer evanđeljima, Bohajarskom koptskom tekstu itd.

Mk7:25 "Imao nečist duh" vs. "bio pritisnut/istisnut od nečistog duha" (samo na armenskom)

Iv 5,7 "dok dolazim" nasuprot "dok se vučem" (samo u armenskom, stoga se ne ubraja u ukupne rezultate).

Otkrivenje21:12 "i imena" (Alexandrinus) vs. "i imena" (Bizantski lekcionar) vs. "i" (Sinaiticus, Armenski) (2 riječi)

Otkrivenje22:14 "oni koji peru haljine svoje" (Sinaiticus, Alexandrinus, Vulgata, sahidski koptski, etiopski) nasuprot "oni koji čine zapovijedi njegove" (bizantski lekcionar, italik, filoksenski sirijski, bohairski koptski, Tertullijan, Ciprijan, armenski)

P: Što znamo o gruzijskom prijevodu Biblije?

O: Biblija je prevedena na gruzijski jezik u petom stoljeću n.e. Kršćanstvo je u Gruziju uvela robinja po imenu Nino, koju je zarobio Bakur, kralj Gruzije, za vrijeme cara Konstantina. Prema armenskoj tradiciji, gruzijski prijevod preuzet je od Mesropa, kršćanina iz Armenije. Drugi smatraju da je možda preveden iz sirijskog. Međutim, također se vjeruje da je uspoređen s bizantskim tekstovima.

Gruzijski je najznačajniji kartvelijski jezik, nesrodan armenskom ili bilo kojem drugom većem jeziku. Najstariji gruzijski skup četiriju evanđelja (Geo1) naziva se Adiški rukopis (897. g.). Postoje i geoA i geoB, koji čine osnovu geo2.

Neke značajke:

Mt1:25 "sin" (Sinaiticus, Vaticanus, sirijski, srednjoegipatski koptski, gruzijski) nasuprot "prvorodni sin" nasuprot "jedinorođeni sin" (Ephraemi Rescriptus, Freer Gospels, bizantski lekcionar, armenski, etiopski, Diatessaron) (4 riječi) Primijetite da se ovo razlikuje od armenskog.

P: Koji je najraniji arapski prijevod Biblije?

O: Arapski kodeks 151 s gore Sinaj preведен je 867. godine n.e. Sadrži komentare prevoditelja i bilješke o čitanjima. Pronađen je u samostanu Svete Katarine na gori Sinaj u 1800-ima. Kodeks 151 koristi riječ "Allah" za Boga. Za više informacija pogledajte http://www.arabicbible.com/bible/codex_151.htm.

P: Što znamo o ostalim papirnatim rukopisima?

Postoji 88 njih, označenih kao p1 do p88.

p20 + p27 (3. stoljeće) p20 sadrži Jakovljevu 2,19–3,2; 3,4–9 i druge knjige. Pismo je vrlo slično pismu u p27, što bi moglo značiti da ih je pisao isti prepisivač.

p23 Urbana (3. stoljeće) Jakov 1:10-12, 15-18 i druga nepaulska pisma

IIIp45, p46 i p47 vjerojatno potječu od istog pisara. Zajedno se nazivaju Chester Beatty papiri I, II i III, redom. Za više o tim papirima pogledajte pitanje o Chester Beatty papirima u nastavku.

p54 (5. – 6. stoljeće) Jakov 2,16-18; 21-26; 3,2-4 i druge knjige

p52 je najstariji rukopis, nazvan John Rylands papirus, i datira iz razdoblja od 117. do 138. godine. Pronađen je u Egiptu. To pokazuje da je Evanđelje po Ivanu do tada ne samo bilo napisano, već i distribuirano u Egipat. Napisano je na obje strane i sadrži Ivan 18,31-33 i 37-38.

p66 je vjerojatno napisan oko 125. – 175. godine (ranije se smatralo da je iz razdoblja od 150. do 200. godine). Naziva se Bodmer II papirus. Za više informacija pogledajte pitanje o p66.

Za raspravu o najranijim rukopisima Starog i Novog zavjeta pogledajte Wycliffe Bible Dictionary, str. 248–257, i A General Introduction to the Bible, str. 387–391.

P: Što znamo o Papirusu Oxyrhynchus 2 (p1)?

O: Ovaj rukopis datira iz sredine trećeg stoljeća, iz Oxyrhynchusa u Egiptu. Sadrži Matej 1:1-9, 12, 14-20; i moguće2:14 . Vrlo je fragmentaran. Stranice su označene grčkim slovima. Postoje mnoge sličnosti između njega i p69, kao i Vaticanusa.

P: Što znamo o Papirusu Oxyrhynchus 657 +PSI 1292 (p13)?

O: Ovaj rukopis datira iz razdoblja od 225. do 250. godine n.e., iz Oxyrhynchusa u Egiptu. Sadrži Poslanicu Hebrejima 2,14–5,5; 10,8–22;10:29-11:13 ;11:28-12:17 . Ima stranice označene grčkim slovima. Pronađen je zajedno s rukopisom iz drugog stoljeća, Papirusom Oxyrhynchus 656, kopijom Knjige Postanka. Ovaj papirus ima brojeve stranica, što pokazuje da je postojalo prethodnih stranica, vjerojatno s ranijim dijelovima Novog zavjeta. Postoje mnoge sličnosti između p13 i p46.

P: Što znamo o Papirusu Oxyrhynchus 1229 (p23)?

O: Ovaj rukopis datira iz otprilike 200. godine n.e., iz Oksirinkusa u Egiptu. Sadrži Jakovljevu 1,10-12,15-18. Ima brojeve stranica izražene grčkim slovima. Pisac je očito radije prepisivao točno (uključujući gramatičke pogreške) nego što ih je ispravljao.

P: Što znamo o Papirusu Oxyrhynchus 1598 (p30)?

O: Potječe s početka trećeg stoljeća. Očuvane su samo tri stranice, s 1. Solunjanima 4:12-13, 16-17; 5:3, 8-10, 12-18, 25-28; 2. Solunjanima 1:1-2; 2:1, 9-11. Na dvije stranice su brojevi stranica napisani grčkim slovima. Budući da su brojevi stranica 207 i 208, očito je da je izvorno sadržavao mnogo više.

P: Što znamo o Papirusu Michigan Inventory 1571 (p38)?

A: Datira se u kasni drugi ili rani treći stoljeće, i sačuvana je samo jedna stranica koja sadrži Djela apostolska18:27 –19:6, 12–16. Na njoj je broj stranice (59) napisan grčkim slovima ("nu", "theta"). Stoga Philip Comfort zaključuje da je izvorno sadržavala samo Knjigu Djela apostolskih.

P: Što znamo o Papirusu Oxyrhynchus 1780 (p39)?

O: Ovaj fragmentarni rukopis sadrži Ivan 8,14-22, napisan u prvoj polovici trećeg stoljeća. Ima brojeve stranica na paran stranici (74), što, prema Philipu Comforu, ukazuje na to da je izvorno sadržavao samo Evanđelje po Ivanu. Otkriven je u Oxyrhynchu u Egiptu i 100 % se podudara s Vaticanusom, što ga čini dijelom aleksandrijske obitelji rukopisa.

IIIP: Što znamo o Chester Beatty papirima I, II i III (p45 + p46 + p47)?

O: Zapravo postoje tri Chester Beatty rukopisa: p45 koji sadrži Evanđelja i Djela apostolska (treće stoljeće), p46 koji sadrži Pavlove poslanice (oko 200. g.) i p47 koji sadrži Otkrivenje (kasno treće stoljeće). Svi bi mogli biti iz istog razdoblja. Barem p45 i p46 imaju brojeve stranica s grčkim slovima.

Ono što je sačuvano: Na sačuvanim stranicama nalazi se većina Pavlovih pisama (ali ne i 1. i 2. Timoteju niti Titu) te druge knjige Novog zavjeta. Prvih je sedam stranica izgubljeno, a prva sačuvana stranica započinje s poslanicom Rimljanima 5,17. Nakon toga, redoslijed knjiga je: Poslanica Hebrejima, 1. i 2. Korinćanima, Efežanima, Galaćanima, Filipljanima, Kološanima i 1. Solunjanima.

Fizički izgled: Čini se da su knjige bile poredane prema duljini. Papirus p46 izvorno je imao 104 lista, od kojih je 56 sačuvano u muzeju u Dublinu u Irskoj, a 30 listova nalazi se u Ann Arboru. Znajemo za nedostajuće stranice jer su stranice imale brojeve stranica.

Pisari: Bio je samo jedan pisar i nije bilo korektora.

Značajke Chester Beatty papira: Jedna od osobitosti p46 jest da je poslanica Rimljanima 16,5–27 smještena na kraju 15. poglavlja.

Što se tiče Knjige Otkrivenja, p47 sadrži numeričke vrijednosti koje slijede nakon nekih riječi u Otkrivenju (Theomatics II str. 27–28).

Bruce Metzger o papirusu p47 kaže: "Općenito, tekst P-47 češće se slaže s kodeksom Sinaiticus nego s bilo kojim drugim, iako često pokazuje zapanjujuću neovisnost." Del Washburn u knjizi Theomatics II, str. 632, kaže da to pokazuje kako je p47 vrlo pogrešan.

P: Što znamo o papiru Bodmer II (p66)?

O: Ovo je treći najstariji skup sačuvanih papira. Martin ga je izvorno datirao u 200. godinu, Hunger je rekao 100. – 150. godinu, u djelu *The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts* na str. 366. navodi se sredina 2. stoljeća, a u četvrtom, revidiranom izdanju djela *The Greek New Testament* autora Alanda i suradnika stoji: "oko 200.". Turner ga je datirao u razdoblje od 200. do 250. godine, djelomično zbog širokih delta. Međutim, široke delte su od tada pronađene i u rukopisima iz 2. stoljeća. Comfort daje dobar odgovor na Turnerove razloge i tvrdi da je papirus iz sredine 2. stoljeća (125. – 175. g.). Papirus p66 pronađen je u Egiptu između Teba i Panopolisa, blizu Nag Hammadija. Smatra se da je riječ o aleksandrijskom rukopisu ili o mješavini aleksandrijskih i zapadnih tipova. Međutim, sadrži oko 20 razlika u odnosu na čitanja koja se nalaze u svim zapadnim tipovima.

Očuvano je: p66 sadrži Ivan 1,1-6,11; 6,35b-14,26, 29-30; 15,2-26; 16,2-4, 6-7; 16,10-20,20, 22-23; 20:25-21:9, 12, 17. Arheologija Novog zavjeta (Finnegan) str. 381 pokazuje da je stranica 137 vrlo fragmentarna i sadrži dio Ivana 19:16.

Fizički izgled: p66 ima 78 listova, dimenzija 14,2 x 16,2 centimetra. Ima 15 – 25 redaka po stranici i stranice su numerirane grčkim slovima. Obično su riječi "križ" i "razapeti" skraćene tako da su slova chi i rho postavljena jedno na drugo. Danas se p66 nalazi u Colognyju kod Ženeve, u Švicarskoj.

Značajke papira Bodmer II: Neki u p66 vide doketički naglasak.

U Jn1:18 stoji "jedinorođeni Bog", a ne "jedinorođeni Sin".

U Jn3:13 nedostaje "Sin Čovječji koji je na nebu"

Jn7:53-8:11 , ovo je najstariji sačuvani rukopis u kojem priča o preljubnici nedostaje.

U Jn9:35 stoji "Sin Božji" umjesto "Sin čovječji"

U Iv 19,5 nedostaje "I reče im: 'Gle čovjeka!'"

P: Što znamo o Bodmer papirusu p72?

A: p72 je napisan oko 300. godine n.e. Navodno je to bila privatna kopija koju je netko naručio od četvorice prepisivača. Sličan je sahidskom aleksandrijskom tipu i ima brojeve stranica napisanih grčkim slovima.

Očuvano je: Knjige su poredane redoslijedom: Rođenje Marije, apokrifno Pismo Pavla Korinćanima, Jedanaesta Solomonska oda, Juda, Melitova homilija o Uskršnjim praznicima, fragment himne, Apologija Filiasa, Psalam 33, Psalam 34, 1. Petrova i 2. Petrova.

Fizički izgled: Dimenzija je 6 x 5 ¾ inča (15 ¼ x 14,5 cm).

P: Što znamo o Bodmer papirusima 14/15 p75?

O: p75 (Bodmer 14/15) napisan je između 175. i 225. godine n.e. Comfort i Barrett navode oko 175. godine n.e. Poput p66, Sinaiticusa, Vaticanusa i Alexandrinusa, grčki tekst nema interpunkciju, prema knjizi Brucea Metzgera *A Textual Commentary on the Greek New Testament*, str. 167. Međutim, interpunkcija je očito dodana kasnije u p75 i Sinaiticu.

Sadrži: p75 sadrži većinu Evanđelja po Luki i Ivanu. Konkretno, sadrži Luku 3:18-22; 3:33-4:2; 4:34-5:10; 5:37-6:4; 6:10-7:32; 7:35-39,41-43; 7:46-9:2; 9:4-17:15; 17:19-18:18; 22:4-24:53. Također sadrži Ivan 1:1-11:45, 48-57; 12:3-13:1; 13:8-9; 14:8-29; 15:7-8. (Luka 1:1-3:17 nedostaje zbog gubitka osam listova.) Ivan7:53-8:11 nikada nije bio prisutan.

Fizički izgled: p75 ima sačuvano 102 lista (od izvornih 144) dimenzija 10 ¼ x 5 1/3 inča (26 x 13,5 cm). Na mnogim, ali ne i na svim, mjestima riječi "raspeći" i "raspeće" skraćene su slovima chi i rho ispisanim jedno preko drugog, prema djelu The Archaeology of the New Testament (Finnegan), str. 382. i 383.

Značajke Bodmerovih papirusa 14/15: Prema djelu The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts, str. 494–496, prepisivač je imao sklonost izostavljati zamjenice. U grčkom jeziku subjekt se i dalje može prepoznati po završecima glagola. Osim toga, čini se da je profesionalni kršćanski pisar prilično vjerno prepisivao tekst. Očito je iskoristio Djela apostolska 12,20 kako bi unio promjenu u Luki14:32 , kao i nekoliko drugih harmonizacija.

Statistika papira Bodmer 14/15: Prema djelu The Complete Text of the Earliest New Testament Manuscripts, str. 496, on je 87 % identičan Vaticanusu (92 % isti u Evanđelju po Ivanu). Vaticanus i papiri Bodmer 14/15 imaju 35 značajnih čitanja zajedničkih samo tim dvama rukopisima, kao i zajedničke pogrešne napise.

P: Što znamo o uncijalnom pismu 0189?

O: To je najstariji sačuvani pergamentni rukopis Novog zavjeta, datiran u kasno drugo ili rano treće stoljeće. Sastoji se od jedne fragmentarne stranice koja sadrži Djela apostolska 5,3–21. Ima broj stranice (15) napisan grčkim slovima.

P: Što znamo o Papirusu Antinoopolis 12 (Uncial 0232)?

O: Datira iz oko 300. godine n.e. i sadrži 2. Ivanovu 1-9. Pronađen je u Antinoopolisu u Egiptu i ima brojeve stranica (164 i 165) napisanih grčkim slovima.

P: Što znamo o Bezae Cantabrigiensis (također nazvanom Codex Bezae)?

O: To je najstariji poznati dvojezični rukopis, s grčkim tekstom na lijevoj stranici i latinskim na desnoj. Bezae Cantabrigiensis je zapadni tekst prepisan oko 450. – 550. godine. Često se skraćuje kao "D" ili naziva uncijal 05.

Ono što je sačuvano: Sačuvala je veći dio četiri evanđelja i dijelove Djela apostolskih. 3. Ivanova 11-15 sačuvana je samo na latinskom jeziku. Na grčkom jeziku nedostaju Matej 1,1-20;6:20 -9,2; 27,2-12; Ivan1:16-3:26 ; Djela8:29-10:14 ; 21,2-10; 15-18;22:10 -20;22:29 -28,31. U latinskom je izostavljen Matej 1:1-11; 6:8-8:27; 26:65-27:1; Ivan 1:1-3:16; Djela 8:20-10:4; 20:31-21:2; 21:7-10; 22:2-10; 22:20-28:31.

Fizički izgled: Postoji 510 listova, dimenzija od 25,8 do 26,7 cm x 17 do 22,9 cm. (Većina drugih većih rukopisa ujednačenijih je dimenzija.) Napisan je na skupoj pergamentu smeđom tintom. Na svakoj stranici nalazi se jedna kolona, a u svakoj koloni 33 retka. Nema razmaka između riječi, a citati iz Starog zavjeta nisu označeni. Trenutno se nalazi u Londonu, Ujedinjeno Kraljevstvo.

Pisci i korektori: Postoji devet korektora, koji su živjeli od šestog do dvanaestog stoljeća.

Značajke kodeksa Bezae Cantabrigiensis: Sadrži duži završetak Evanđelja po Marku. Metzger kaže: "Tekstualno, nijedan poznati rukopis Novog zavjeta ne sadrži toliko posebnih čitanja, uglavnom slobodno dodavanje (i povremeno izostavljanje) riječi, rečenica, pa čak i događaja." u knjizi Manuscripts of the Greek Bible, str. 89. Bruce Metzger u djelu A Textual Commentary on the Greek New Testament, 2. izd. (1971.), str. 356, kaže da je Bezae Cantabrigiensis vrlo volio grčku riječ tote.

Izostanci: 86 riječi prikazanih u nastavku izostaju prvenstveno samo u Bezae Cantabrigiensis.

Mt5:32 "i tko god se razveo/ostavio i oženi se, čini preljub" izostaje u njemu i u mnogim italikskim rukopisima, kao i kod Augustina. (6 riječi)

Mt9:34 nedostaje u Bezae Cantabrigiensis i Diatessaronu (12 riječi).

Mk3:18 "Lebbaeus" nasuprot "Thaddaeus" u većini drugih rukopisa

U Lk12:21 nedostaje: "onaj koji gomila za sebe, a nije bogat pred Bogom" (9 riječi)

Lk 22,17-20 nedostaju dijelovi 19b-20 (otprilike 38 riječi)

Lk 24:12 nedostaje. (21 riječ)

Djela1:26 Umjesto "jedanaestoricu apostola" ono i Euzebije imaju "dvanaestoricu apostola".

Djela 19,9 imaju "Tirannus iz11:00 a ujutro do4:00 a poslijepodne" umjesto "Tirannus" vs. "jedan Tirannus" (6 riječi više)

Dodaci:

Djela12:23 u izdanju Bezae Cantabrigiensis i italik: "postati izjedan crvima" nasuprot dodatku koji se nalazi samo u sirijskom nasuprot dodatku koji se nalazi samo u Bezae Cantabrigiensis i italik

Djela13:43 Bezae Cantabrigiensis, italik i neki sirijski dodaju 11 riječi nakon "Bog". (Srednjoegipatski koptski dodaje 8 riječi nakon Boga.)

Djela 15,2 "izgledalo je da će uzeti Pavla i Barnabu i neke druge od njih" nasuprot zamjeni fraze od 10 riječi frazom od 24 riječi (6 zajedničkih riječi) (također u italskom, nekim sirijskim i srednjoegipatskom koptskom prijevodu) (nije uračunato u ukupne rezultate)

Djela15:12 Zamijenjena je fraza od 10 riječi frazom od 25 riječi (2 zajedničke riječi) (Samo u Bezae Cantabrigiensis, italik, nekim sirijskim i srednjoegyptskom koptskom)

Djela15:41 dodali 5 riječi

Djela16:39 zamijenila je frazu od 10 riječi frazom od 36 riječi (3 zajedničke riječi)

Djela16:35 zamijenila je frazu od 3 riječi frazom od 18 riječi (2 zajedničke riječi)

Djela16:35 dodala su 3 riječi.

Djela 19,1 zamijenila je frazu od 17 riječi frazom od 27 riječi. Ovo se također nalazi u p38 (oko 300. g.) kao i u nekim sirijskim rukopisima.

Osim Bezae Cantabrigiensis, nalaze se u nekim sirijskim rukopisima (5. stoljeće).

P: Što znamo o Kodeksu Claromontanus?

O: Ovaj je rukopis napisan u šestom stoljeću i predstavlja dopunu Bezae Cantabrigiensisa.

Ono što je sačuvano: Sadrži mnogo onoga što nedostaje u Bezae Cantabrigiensis. Sadrži sva Pavalova pisma i Poslanicu Hebrejima, osim sljedećeg. Poslanica Rimljanima 1,1–7, 27–30 i 1. Korinćanima 14,13–22 izgubljeni su na grčkom, a 1. Korinćanima 14,8–18 i Poslanica Hebrejima 13,21–23 nedostaju na latinskom. Grčki je dobro izrađen, ali latinski prijevod nije baš dobar.

Fizički izgled: Postoji 533 stranice, dimenzija 7 x 9 inča (18 x 23 cm). Napisano je u jednoj stupcu na pergamentu.

P: Što znamo o bizantskom lekcionaru?

A: Vizantijski lekcionar obuhvaća oko 1.761 do 2.209 grčkih rukopisa koji se općenito slažu međusobno. Lekcionari su bili zbirke čitanja iz Evanđelja i Djela apostolskih. Vizantijski lekcionar nije uvijek ujednačen. U Ivanu 8,4, na primjer, neke verzije imaju "reče Mu", a druge "reče da Ga iskuša".

Prvi sačuvani bizantski lekcionar napisan je prije 400. godine. Postojao je drugi prije 500. godine, još tri prije 600. godine, još pet prije 700. godine, 22 prije 800. godine, 123 prije 900. godine i 147 prije 1000. godine. Ostali sežu do 1800. godine, pri čemu je većina njih, oko 1.496, napisana između 1000. i 1400. godine. Pogledajte tablicu lekcionara napisanih po stoljećima u djelu Alanda i Alandove The Text of the New Testament: An Introduction to the Critical Editions and to the Theory and Practice of Modern Textual Criticism, str. 82.

P: Zašto postoji toliko mnogo malih varijacija u rukopisima?

A: Prvo neki alternativni hipotetski scenariji, a zatim spekulacija o odgovoru.

1. ZAMISLITE: Pronađeni su rukopisi koji sadrže cijeli Novi zavjet u maloj špilji u Izraelu. Radiokarbonsko datiranje kaže da su iz 90. godine n.e. +/- 100 godina. Na kraju svakog rukopisa nalazi se kratka bilješka u kojoj piše da je to originalni rukopis originalnog autora.

Bog je svemoguć i mogao je tako dogovoriti stvari, da je to želio.

2. ZAMISLITE: Tijekom posljednjih nekoliko godina pronađeni su stotine potpunih rukopisa Djela apostolskih, datiranih između 100. i 300. godine. Nijedna dva rukopisa nisu ista, a nijedan nema više od 20 % zajedničkog s bilo kojom drugom kopijom Djela apostolskih.

Bog je mogao učiniti da Njegova riječ u Novom zavjetu praktički bude izgubljena da je tako poželio.

3. ZAMISLITE: Otkriveno je da su 325. godine po Kristu kršćanski vođe prikupili svaki dostupan primjerak Novog zavjeta i spalili većinu njih. Zatim su izdali "standardiziranu" verziju. Međutim, nekoliko ranih primjeraka je preživjelo, a svjedočanstvo vjerskih vođa iz razdoblja prije toga, o duljini različitih poglavlja, postaje neugodno za one koji vjeruju da je standardizirana verzija bila jedina.

Bog je to mogao dopustiti da se dogodi da je tako želio. Kad bi datum pomaknuli za otprilike 400 godina i riječi "Novi zavjet" zamijenili s "Kuranom", to je ono u što biste morali vjerovati da ste musliman koji proučava povijest Kurana.

Stvarna je situacija takva da imamo toliko primjeraka Novog zavjeta da nema nikakve sumnje u ono što oni kažu o bilo kojem kršćanskom nauku. Imamo toliko primjeraka, da ne spominjemo sve citate i parafraziranja ranih crkvenih pisaca, da poznajemo cjelokupno značenje Biblije. Međutim, mnogi primjerci imaju tekstualne greške prepisivača, i sigurni smo u otprilike 97 % riječi Novog zavjeta. S jedne strane, to je vrlo visok postotak. S druge strane, mogao je biti i veći. Možda je pouka u tome da je Bog bio iznimno zabrinut za očuvanje 100 % značenja Novog zavjeta, ali ne i za pojedinačne riječi.

Nemamo toliko prijepisa Starog zavjeta, ali Isus je potvrdio Starozavjetni tekst svoga vremena, a mi imamo prijepise Starog zavjeta iz tog razdoblja.

P: Koje su posebnosti armenskog prijevoda Novog zavjeta?

O: Prvi armenski prijevod napravljen je u petom stoljeću n.e. Prije se smatralo da ga je napravio biskup Mesrob/Mesrop (umro 439. g. n.e.). Međutim, sada vjerujemo da ga je napravio Sahak/Sahok Veliki (390.–439. g. n.e.). Neki smatraju da je preveden s grčkog, ali nećak i učenik Mesroba kaže da ga je Sahak preveo sa sirijskog. Opći uvod u Bibliju, str. 519-520, ističe da su armenski rukopisi revidirani prije 8. stoljeća prema grčkim rukopisima donesenim iz Konstantinopola nakon Efremskog sabora. Danas imamo samo revidirane verzije, a najstariji rukopisi potječu iz devetog stoljeća. Prema djelu A Textual Commentary on the Greek New Testament, drugo izdanje, str. 102, postoji oko 100 armenskih rukopisa.

Jermenski prijevod sadrži svaku knjigu Novog zavjeta i prati i bizantsku i cezarejsku obitelj rukopisa. Ovdje su neke od karakterističnih čitanja u jermenskom tekstu.

Jn7:53-8:11 Prema knjizi The Greek New Testament, 4. izdanje, str. 347, neki rani armenski rukopisi sadrže Ivan7:53-8:11 , dok drugi rani ne. Standardni armenski prijevod ima Ivan7:53-8:11 nakon Ivan21:25 .

Jn 8:8 "napisao je na zemlji" (u većini drugih rukopisa) nasuprot "napisao je na zemlji grijehe svakoga od njih" (5 riječi). Rukopisi s drugom čitkom su armenski i znatno kasniji rukopisi, počevši od 9. stoljeća.

Jn21:25 Armenski prijevod (5. stoljeće) i obitelj rukopisa "f1" ovdje dodaju7:53 to 8:11 umjesto nakon Ivana7:52 . Međutim, Aland kaže da to nije Arm, nego Armmss, što znači da je to bila drevna verzija ili rani crkveni pisac koji se razlikovao od uređenog armenskog teksta.

Rim 8,1 završava riječju "Isus", nasuprot "Isus, koji ne hoda po tijelu", odnosno "Isus, koji ne hoda po tijelu, nego po Duhu"

Većina rukopisa jednostavno ima "Isus". Knjiga 1001 Bible Questions Answered, str. 18, kaže da među tekstualnim kritičarima nema spora oko toga; trebalo bi biti samo "Isus".

Druga varijacija nalazi se u armenskom, gotskom (493.–555. g.) i aleksandrijskom (oko 450. g.) kodeksu.

Treća varijacija nalazi se u bizantskom lekcionaru,

Sinaiticus (ispravljen) nakon 340. g., i Claromontanus (ispravljen) 6. stoljeće.

Korisnost: Jermenjska prijevod podupire pouzdanost Biblije od otprilike petog stoljeća nadalje. Međutim, kasni datum ograničava njegovu korisnost za pronalaženje točnog izvornog grčkog teksta.

P: Koje su osobitosti gotskog prijevoda Novog zavjeta?

O: Gotsku Bibliju preveo je Ulfilas (ili netko tko je radio s njim) oko 350. godine. Goti su bili moćan, ratoboran narod. Ti su se goti, nazvani moesko-goti, naselili u Meziji od 250. godine n.e., a pod vodstvom svoga vođe Fritigerna porazili su rimskog cara Valensa kod Adrianopola 378. godine n.e. Primjerak gotske Biblije danas se nalazi u Uppsali u Švedskoj, a sačuvano je više od polovice evanđelja. Ulfilas, govornik grčkog jezika, bio je drugi biskup Gota i arijanac. Unatoč tome, njegov prijevod bio je dobro izveden. Jedina je osobitost koju sam pronašao u Poslanici Rimljanima 8,1, gdje je isti kao u armenskom i aleksandrijskom prijevodu.

Važno je prepoznati da je Ulfilas bio arijanski heretik. To je netko čija je teologija osuđena na Prvom nicejskom saboru i nije imao razloga uzdizati Krista ili slijediti pravoslavne kršćane. Štoviše, budući da je bila gotska, grčki i latinski govoreći kršćani je ne bi prepisivali niti revidirali, jer nisu znali gotski jezik. Ipak, njegov je gotski prijevod bio toliko objektivan da se iz njega ne može zaključiti da ga nije napravio pravoslavni kršćanin. Što se tiče onih koji bi rekli da su kršćani s teološkim interesima manipulirali Biblijom, na to se odgovara Ulfilasom i objektivnošću gotskog prijevoda.

Rukopisi: Očuvano je 5 gotskih rukopisa. Codex Argenteus datira iz oko 520. godine.

Preciznost: Što se tiče tekstualnih varijanti, gotička verzija ima vrlo malo. U djelu "Opći uvod u Bibliju" (General Introduction to the Bible) na stranicama 518–519 stoji: "Prijevod se strogo, gotovo doslovno, drži grčkog teksta bizantskog tipa i malo koristi tekstualnom kritičaru." Danas imamo pet fragmentarnih primjeraka gotičkog prijevoda, iz razdoblja od 493. do 555. godine, uključujući jednu gotičko-latinsku verziju.

Tekst Starog zavjeta (autor Ernst Würthwein), str. 206, kaže: "Kao pravilo, ona [gotska verzija] se navodi samo usputno, jer je opći karakter njezine tekstualne osnove prilično precizno poznat; za svoj prijevod Wulfilas [Ulfilas] koristio je rukopis kasnog bizantskog teksta koji se malo razlikuje od onoga što nalazimo u grčkom rukopisu."

P: Što znamo o Diatessaronu?

O: Diatessaron (oko 172. g.) na engleskom znači "kroz četiri". To je harmonija evanđelja koju je Tatijan napisao na sirijskom ili grčkom jeziku. Tatijan je živio od 110. do 177. g. Bio je asirski kršćanin koji je studirao kod Justina Mučenika (umro 165. g.). Nažalost, Tatijan je kasnije postao heretik i pridružio se enkratitima.

Enkratiti (što znači "gospodari sebe samih") bili su asketski (i vegetarijanski) gnostički kult koji je nastao oko 166. godine. U svom Diatessaronu Tatian nije uključio stihove koji pokazuju da je Isus bio čovjek. Tako je izostavio rodoslovne zapise i druge stihove. Diatessaron citira oko 79 % četiriju evanđelja.

Najraniji sačuvani fragment Diatessarona jedini je sačuvani na grčkom jeziku. Koristio se u gradu Dura-Europos na rijeci Eufrat prije nego što su Perzijanci uništili grad 256. godine. Posjedujemo sirijsku kopiju i tri arapske kopije, od kojih je najranija iz 6. stoljeća. Godine 1957. arheolozi su otkrili komentar na Diatessaron koji je napisao Efrem Sirijski (375. g.). Osim gnostika, Diatessaron se svidio samo nekim članovima sirijske crkve. Sirijski biskup naredio je uništenje stotina primjeraka, i zato je danas sačuvano samo nekoliko.

Oprez pri korištenju Diatessarona: Zbog kasnog datiranja nekoliko sačuvanih primjeraka, Diatessaron nije vrlo koristan izvor za utvrđivanje točnog glasa evanđelja. Osim toga, većina teksta sačuvana je na arapskom, a arapska vremena su manje precizna od grčkih.

Velika vrijednost ovog heretičkog svjedočanstva: Međutim, čak je i Diatessaron vrlo koristan izvor u drugom pogledu. S jedne strane, imate gnostičkog heretika koji nema dvojbi izostaviti iz svoje harmonije cijele odlomke koji mu ne odgovaraju, naime odlomke koji naglašavaju Isusovo čovještvo. Možda se to smatralo prihvatljivijim jer nije samo prepisivao jedno evanđelje, već je izrađivao harmoniju svih njih, i nije dodavao nikakav materijal. S druge strane, 79 % evanđelja koja je Tatijan citirao sačuvano je kao neovisno djelo. Kada pogledamo to djelo, vidimo vrlo blisku podudarnost s grčkim spisima koji su danas sačuvani.

Tatijan, heretik koji nije imao ništa protiv izostavljanja čitavih odlomaka, mogao je imati motiv da uključi sve veće razlike koje su navodno postojale u pričama o Isusu. Međutim, ono što je napisano u Diatessaronu jednostavno su citati iz četiri evanđelja, umanjen za oko 20 % dijelova koji su naglašavali Isusovo čovještvo.

Glavne razlike su neznatne, no može se vidjeti kako su ih obojile Tatianova asketska gledišta. Navodi se da je Ivan Krstitelj jeo mlijeko i med umjesto skakavaca i divljeg meda, a brak Marije i Josipa nije spomenut.

Detalji: Ovdje su dijelovi stihova koji nedostaju u svakom poglavlju Diatessarona. Ovi su brojevi izračunati iz djela Ante-Nicene Fathers, svezak 9, str. 34–138, a neki i iz Metzgerova djela A Textual Commentary on the Greek New Testament.

P: Kakav je bio redoslijed knjiga Novog zavjeta u rukopisima?

A: Rukopisi koji su sačuvali evanđelja obično ih imaju prva, po redu Matej, Marko, Luka i Ivan. Izuzetak od toga je kurtoonska sirijščina, koja mijenja redoslijed Luke i Ivana.

Evo redoslijeda knjiga u različitim rukopisima.

p30 ima 1. i 2. Solunjanima po redu.

p45 ima evanđelja po redu: Matej, Marko, Luka, Ivan.

p46 ima u sljedećem redoslijedu: Rimljanima, Hebrejima, 1. i 2. Korinćanima, Efežanima, Galaćanima, Filipljanima, 1. Solunjanima.

p72 ima 1. i 2. Petrovu kao stranice 1-46. Juda je na stranicama 62-68.

p75 ima Luku i Ivana.

Sinaiticus ima knjige u sljedećem redoslijedu: Četiri evanđelja, Pavlove poslanice, Poslanica Hebrejima, Djela apostolska, Katoličke poslanice, Otkrivenje, Poslanica Barnabi i Pastir Herme. I Vaticanus i Sinaiticus imaju 2. Solunjanima neposredno prije Poslanice Hebrejima. Kod Alexandrinusa su nakon knjiga Novog zavjeta slijedile 1. i 2. Klementova poslanica, iako je dio 2. Klementove poslanice sada izgubljen. Sadržaj također navodi da su Solomonski psalmi slijedili nakon 2. Klementova pisma.

P: Zašto većina rukopisa nema interpunkciju?

O: Interpunkcija je korisna da čitatelju pokaže kada treba zastati i udahnuti jer je dio misli dovršen. Prema knjizi "Manuscripts of the Greek Bible" (str. 31. – 32.), opće je uvjerenje da je Aristofanes iz Bizanta izumio oznake za disanje i naglasak. On je koristio točku na dnu (koja izgleda kao točka), točku na sredini i točku na vrhu. Netko drugi je uveo zarez oko devetog stoljeća, a upitnik (;) pojavio se oko osmog ili devetog stoljeća.

P: Budući da je većina grčkih rukopisa pisala riječi bez razmaka između njih, gdje to uzrokuje dvosmislenosti?

O: Zbog strukture grčkih jezičnih nastavaka, to uzrokuje malo dvosmislenosti prema knjizi "Manuscripts of the Greek Bible", str. 31. Dvosmisleni su mjesta Rimljanima 7,14; 1. Timoteju 3,16 i grčki prijevod (ali ne i izvorni hebrejski) Levitskog zakona 5,4.